KNJIGA PRVA: IBRAHIM, a. s. ODLIKE IBRAHIMOVOG, A. S., NARODA

Allah, dž. š., nam u Kur’anu saopcava da je prvi pejgamber bio Adem, a. s. Drugi pejgamber cije ime se u Kur’anu spominje nakon Adema, a. s., je Nuh, a. s. Što se tice Ibrahima, a. s., on je živio nakon Nuha, a. s., i, s obzirom na kur’anska saopcenja, poticao je od Nuhove loze (As-Saffat, 83). A Ishak, Ismail, Jakub, Jusuf, Musa, Harun, Davud, Sulejman, Zekerija, Jahja i Isa, a. s., bili su pejgamberi koji su poticali od loze Ibrahimove, a. s.

Ur Ziggurat, koji je, radi klanjanja Mjesecu, izgrađen od strane Ur Nammu (2112-2095 p.n.e.). Prema natpisima Hammurabi, najpoznatiji među sumerskim gradovima bio je Ur

U povijesnim izvorima piše da je Ibrahim, a. s., živio na Bliskom istoku, na podrucju Mesopotamije, a u Kur’anu se kaže da je Ibrahim, zajedno sa svojim sinom Ismailom, a. s., sagradio Kabu. Ovaj detalj nam ukazuje na cinjenicu da je Bliski istok podrucje na kome je živio Ibrahim, a. s.
Drugi znacajan detalj koji se u Kur’anu iznosi o Ibrahimovom narodu je da je njegov narod bio idolopoklonicki. Upravo se ove cinjenice nalaze u historijskim izvorima; gotovo svi bliskoistocni narodi tog vremena posjedovali su jedno idolopoklonicko vjerovanje. Tadašnje idolopoklonicke zajednice klanjale su se ili kipovima koje su svojerucno napravili, ili nebeskim tijelima poput Sunca i Mjeseca. U arheoloških iskopinama nacinjenim na prostoru nekadašnje Mesopotamije pronadeni su detalji i ostaci hramova zvanih Ziggurat, koji su izgradeni za molitvu Suncu i Mjesecu. Ostaci niza kipova napravljenih od kamenja ili gline, a koji su korišteni kao kumiri, takoder su pronadeni prilikom arheoloških iskopina na ovom podrucju.
Ukratko, povijesna i arheološka saznanja pokazuju da je, u periodu života Ibrahima, a. s., Bliski istok bio ‘‘svijet idolopoklonika’’. Allah, dž. š., je odabrao Ibrahima, a. s., i ukazao mu cast zadatkom vjerovjesništva. Kao jedan dobri rob, on je, medu ovim krajnje razuzdanim, agresivnim i tiranskim idolopoklonicima predstavljao Allahovu vjeru i uzoran moral.
Prema Allahovim saopcenjima u Kur’anu, Ibrahimov narod je izradivao kipove od kamenja i drveta, potom su ove kipove prihvatali kao svoja božanstva i klanjali im se. Svoje molitve su obavljali pred ovim kumirima, molili su im se i od njih tražili pomoc. Vjerujuci da im mogu naškoditi, strahovali su i ocekivali pomoc od ovih nepomicnih, beživotnih komada kamenja i drveta, koje su svojerucno oblikovali. A najbitnije od svega je cinjenica da su bili krajnje ustrajni u tom svom neosnovanom vjerovanju. Slijepo su oponašali živote prethodnih pokoljenja, svojih predaka, i svako pokoljenje je ovo nastrano uvjerenje tradicionalno ostavljalo u naslijede narednom pokoljenju.

Na ostacima pronađenim na području Mesopotamije lokalno stanovništvo je predstavljeno kako se, u skladu sa svojim neodrživim vjerovanjem, klanja različitim kumirima. Na slici se vidi asurski kralj Tukulti-Ninurta (1243-1207) kako se klanja pred navodnim bogom vatre, Nuskuom. Nusku nije slikan, simboliziran je prijestoljem.

Ibrahimu, a. s., koji je porastao u jednom takvom okruženju, Allah, dž. š., objavljuje da je On Stvoritelj nebesa i Zemlje i svega onoga izmedu toga dvoga, a da su u velikoj zabludi oni koji vjeruju u suprotno. Medutim, idolopoklonicki narod je želio da i Ibrahim misli i živi poput njih. A Ibrahim, a. s., se okrenuo od ovog nastranog uvjerenja, odbio prihvatiti sva lažna božanstva kojima su se klanjali i vjerovao da je jedini i istinski Bog Allah, dž. š. Da bi povecao i ucvrstio Ibrahimovu vjeru, Allah, dž. š., mu je pokazao dokaze Svoje moci i gospodarstva na Zemlji i nebesima:

I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi cvrsto vjerovao. (Al-An’am, 75)

Kao što smo prethodno naglasili, Ibrahim, a. s., je odrastao u jednom narodu idolopoklonika, ciji su se i preci klanjali kumirima. Odrastao je skupa sa njima i uzeo njihovu naobrazbu. Medutim, dok je njegov narod vodio jedan nastrani i zalutali nacin življenja, on je, za razliku od ostalih pristalica, iskazivao jedan razlicit karakter i jedan izuzetni moral; vjerom u Allaha, dž. š., on je prekinuo svaku slicnost sa njima i odvojio se.
Ibrahim, a. s., se nije zadovoljio samo izbjegavanjem širka (pripisivanja druga Allahu, dž. š.), vec je ovom narodu, koji se nalazio u širku, objašnjavao Allahovo postojanje i pozivao ih u vjeru u Allaha, dž. š. Medutim, oni nisu prihvatali cinjenice koje im je objašnjavao Ibrahim, a. s., a kao izgovor i opravdanje za svoja djela iznosili su svoju privrženost vjeri svojih predaka:

A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” - oni odgovaraju: “Necemo, slijedit cemo ono na cemu smo zatekli pretke svoje.” - Zar i onda kada im preci nisu ništa shvacali i kada nisu na Pravome Putu bili?! (Al-Baqara, 170)

Jedan od razloga što narod Ibrahima, a. s., nije napuštao svoju višestoljetnu nastranu i idolopoklonicku vjeru je tradicionalna zabluda onih koji žive daleko od Pravog Puta: ponašati se u svjetlu onih koji su u vecini, a ne onih koji su na ispravnom, Pravom Putu. Prema njima, ako vecina prihvata neko vjerovanje i misao, to ubjedenje bi se trebalo prihvatiti kao ispravno. Razmišljati suprotno, odnosno nepotrebno istraživati, analizirati i kritizirati misao koja je generalno prihvacena od strane društva - eto, to je jedna velika zabuna koju je Allah, dž. š., opisao u Kur’anu i koje se ljudi trebaju kloniti. Allah, dž. š., na slijedeci nacin u Kur’anu upozorava ljude na ovo pitanje:

Ako bi se ti pokoravao vecini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova Puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore. (Al-An’am, 116)

Što se tice Ibrahima, a. s., on je, kao i svi ostali pejgamberi i dobri vjernici, bio daleko od ove velike zablude nevjernika. Nije odustajao od Pravog Puta ni po cijenu da se nade suocen sa cijelim narodom, bliskima i rodbinom. Jednom kategoricnom odlucnošcu je vjerovao u Allaha, dž. š., i sa tog puta ga nije mogla odvratiti nikakva nevolja ni bilo kakve presije.

Allahovo davanje poslanstva Ibrahimu, a. s.

Sve zajednice koje su tokom povijesti nastavljale sa svojim civilizacijama nesumnjivo su bile obaviještene o Allahovom postojanju, jedinosti, o tome da On posjeduje neogranicenu moc i volju, o postojanju buduceg svijeta i o tome šta Allah, dž. š., zahtijeva od Svojih robova. O ovoj cinjenici Svemoguci nas u Kur’anu obavještava na slijedeci nacin:

Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!” I bilo je medu njima onih kojima je Allah na Pravi Put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po Svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali. (An-Nahl, 36)

Poslanici su casni ljudi koje je Allah, dž. š., posebno odabrao i koje je obdario superiornim odlikama. Svojim jakim imanom, lijepim moralom, superiornim karakterom i uzornim ponašanjem oni su uvijek skretali pozornost okoline; izdvajali su se od zalutalog i izopacenog društva u kome su se nalazili. Jedna od najbitnijih odlika koja ih odvaja od ostalih insana je da su dobivali Objavu od Allaha, dž. š. U suri An-Nisa’ Allah, dž. š., se obraca na slijedeci nacin:

Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur. (A-Nisa’, 163)

Veliko Allahovo dobrocinstvo cijelom covjecanstvu je to što je Svoju objavu ljudima dostavljao posredstvom pejgambera. Putem ajeta Allah, dž. š., je ljudima pokazao Pravi Put, poducio ih nacinu molitve, opisao uzorni moral i Svoju vjeru saopcio na jedan upotpunjen nacin. Da je, putem Objave, pejgambere poducio dobrim djelima i nacinu molitve, Allah, dž. š., to na slijedeci nacin saopcava u suri Al-Anbiya’:

I ucinismo ih vjerovjesnicima da upucuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da cine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali. (Al-Anbiya’, 73)

Pejgamberi, koji su imali za cilj postizanje Allahovog zadovoljstva, rahmeta i Dženneta, su, potpunim izvršavanjem Allahovih naredbi, uvijek živjeli jednim uzornim životom.
Pejgamberstvo je jedan castan poziv kojim su obdareni odabrani robovi Allaha, dž. š. Upravo ovaj casni poziv Allah, dž. š., je, nakon izvjesnih iskušenja, ukazao Ibrahimu, a. s. Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava da je, prije no što mu je povjerio zadatak pejgamberstva, Ibrahima, a. s., stavio na iskušenja:

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Ucinit cu da ti budeš ljudima u vjeri uzor!” - “I neke moje potomke!” - zamoli on. - “Obecanje Moje nece obuhvatiti nevjernike” - kaza On. (Al-Baqara, 124)

Kao što se saopcava ajetom, Ibrahim, a. s., se, naspram Allahovih iskušenja, ponio krajnje poslušno i u potpunosti je izvršio sve Allahove naredbe. Svi vjernici su, takoder, poput Ibrahima, a. s., zaduženi da besprijekorno izvršavaju Allahove naredbe. Ibrahimova, a. s., bezrezervna poslušnost Allahu, dž. š., i povinovanje svim Njegovim naredbama su veoma lijepi primjeri za sve nas.
Ibrahim, a. s., je rob superiornih svojstava, kojem je cast poslanstva Allah, dž. š., ukazao u njegovim ranim godinama (Al-Anbiya’, 60). Allah, dž. š., ga je odabrao iz jednom politeistickog naroda i ukazao mu dužnost objavljivanja Njegove vjere. Ono cime je obdario Ibrahima, a. s., Allah, dž. š., nam saopcava u slijedecem ajetu:

Ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali. (An-Nisa’, 54)

U navedenom ajetu se saopcava da je Ibrahimovim potomcima, odnosno Ibrahimu, a. s., i njegovoj lozi data “Knjiga i mudrost”. Da je Ibrahimu, a. s., dao Listove, Allah, dž. š., nas obavještava slijedecim ajetom:

A onaj svijet je bolji i vjecan je. Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim. (Al-A’la, 17-19)

Zar on nije obaviješten o onome šta se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim, koji je obaveze potpuno ispunjavao. (An-Nadžm, 36-37)

Put koji je, u svjetlu povijesnih zapisa, na karti obilježen crvenim isprekidanim linijama predstavlja putovanje Ibrahima, a. s., koji je iz sumerskog grada Ura došao do Mekke. (Stranica desno:) U iskopinama načinjenim izvan zidina grada Ur pronađeni su ostaci jednog naselja iz 2000. godine p.n.e. Historičari smatraju da je i narod Ibrahimov, a. s., vjerovatno živio u kućama nalik ovima koje vidimo na fotografiji

To, isto tako, pokazuje da je, prije objave Tevrata Musau, a. s., Allah, dž. š., objavio Listove (Suhufe) Ibrahimu, a. s. Na ovim listovima se nalazila hanif vjera, zasnovana na Ibrahimovoj, a. s., predanosti Allahu, dž. š. U vezi s tim, Muhammed, a. s., je rekao slijedece:
“Ej, Allahov poslanice, je li tebi objavljeno bilo šta od onoga što se nalazilo na Listovima Ibrahima i Musaa, a. s.?” - upitao sam, a on je dao slijedeci odgovor:
“Ej, Ebu Zerr! (‘‘Da, objavljeni su slijedeci ajeti’’ - rekao je i proucio ih:) “Postici ce šta želi onaj koji se ocisti i spomene ime Gospodara svoga pa namaz obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vjecan je. Ovo, doista, ima u Listovima davnašnjim, Listovima Ibrahimovim i Musaovim.”1