UVOD

APejgamberi su tokom cijele povijesti svoje narode pozivali da vjeruju u Allaha, dž. š., kao Jednog i Jedinoga Boga, i da jedino Njemu robuju. Ljudima su objavljivali vjeru istine (hak din), a model uzornog covjeka prezentirali su licnim nacinom življenja. Iz tog razloga, superiorni karakter pejgambera, odabranih Allahovih robova, odlike njihovog lijepog morala, nacin ponašanja i reakcije koje su pokazivali naspram dogadanja oko njih predstavljaju najljepše uzore vjernicima. Kao što su licno bili uzor zajednicama u kojima su živjeli, sa svojim odlikama opisanim u Kur’anu, pejgamberi su bili vodici i vjernicima koji su dolazili poslije njih. Da su pejgamberi bili lijepi uzori vjernicima, Allah, dž. š., saopcava na slijedeci nacin:
Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji cesto Allaha spominje. (Al-Ahzab, 21)
Svaki od pejgambera posjedovao je niz lijepih odlika koje se pohvaljuju u Kur’anu. Prema tome, oni koji vjeruju trebaju pažljivo analizirati sve detalje koji su u vezi sa pejgamberima saopceni u Kur’anu, kao svoje uzore trebaju uzeti živote ovih casnih ljudi, uzorni moral koji su iskazivali, njihovu duboku privrženost Allahu, dž. š. Svi pejgamberi su se medusobno razlikovali po narodima kojima su slani, dogadajima sa kojima su se susretali i metodama korištenim prilikom objašnjavanja Allahove jedinosti. Zato odlike naroda u kojima su se nalazili pejgamberi, reakcije insana koje su pokazivali prema pejgamberima prilikom njihovog pozivanja u vjeru u Allaha, dž. š., poteškoce na koje su nailazili pejgamberi i vjernici veoma su bitna saznanja i iskustva koja ce nas prosvijetliti.
A cilj priredivanja ove knjige je upoznavanje sa Ibrahimom, a. s., kojeg Allah, dž. š., hvali u ovom ajetu “Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili…” (Al-Mumtahina, 4), i Lutom, a. s., koji je bio njegov savremenik, te uzimanje uzora iz svih njihovih odlika. Nema sumnje da se u svakom kur’anskom podatku iznesenom o Ibrahimu i Lutu, a. s., nalazi niz mudrosti. U ovoj knjizi cemo analizirati aktualne mudrosti i uzeti u razmatranje nacin izvodenja pouke iz njih i mogucnost njihovog oživotvorenja.

KNJIGA PRVA: IBRAHIM, a. s. ODLIKE IBRAHIMOVOG, A. S., NARODA

Allah, dž. š., nam u Kur’anu saopcava da je prvi pejgamber bio Adem, a. s. Drugi pejgamber cije ime se u Kur’anu spominje nakon Adema, a. s., je Nuh, a. s. Što se tice Ibrahima, a. s., on je živio nakon Nuha, a. s., i, s obzirom na kur’anska saopcenja, poticao je od Nuhove loze (As-Saffat, 83). A Ishak, Ismail, Jakub, Jusuf, Musa, Harun, Davud, Sulejman, Zekerija, Jahja i Isa, a. s., bili su pejgamberi koji su poticali od loze Ibrahimove, a. s.

Ur Ziggurat, koji je, radi klanjanja Mjesecu, izgrađen od strane Ur Nammu (2112-2095 p.n.e.). Prema natpisima Hammurabi, najpoznatiji među sumerskim gradovima bio je Ur
U povijesnim izvorima piše da je Ibrahim, a. s., živio na Bliskom istoku, na podrucju Mesopotamije, a u Kur’anu se kaže da je Ibrahim, zajedno sa svojim sinom Ismailom, a. s., sagradio Kabu. Ovaj detalj nam ukazuje na cinjenicu da je Bliski istok podrucje na kome je živio Ibrahim, a. s.
Drugi znacajan detalj koji se u Kur’anu iznosi o Ibrahimovom narodu je da je njegov narod bio idolopoklonicki. Upravo se ove cinjenice nalaze u historijskim izvorima; gotovo svi bliskoistocni narodi tog vremena posjedovali su jedno idolopoklonicko vjerovanje. Tadašnje idolopoklonicke zajednice klanjale su se ili kipovima koje su svojerucno napravili, ili nebeskim tijelima poput Sunca i Mjeseca. U arheoloških iskopinama nacinjenim na prostoru nekadašnje Mesopotamije pronadeni su detalji i ostaci hramova zvanih Ziggurat, koji su izgradeni za molitvu Suncu i Mjesecu. Ostaci niza kipova napravljenih od kamenja ili gline, a koji su korišteni kao kumiri, takoder su pronadeni prilikom arheoloških iskopina na ovom podrucju.
Ukratko, povijesna i arheološka saznanja pokazuju da je, u periodu života Ibrahima, a. s., Bliski istok bio ‘‘svijet idolopoklonika’’. Allah, dž. š., je odabrao Ibrahima, a. s., i ukazao mu cast zadatkom vjerovjesništva. Kao jedan dobri rob, on je, medu ovim krajnje razuzdanim, agresivnim i tiranskim idolopoklonicima predstavljao Allahovu vjeru i uzoran moral.
Prema Allahovim saopcenjima u Kur’anu, Ibrahimov narod je izradivao kipove od kamenja i drveta, potom su ove kipove prihvatali kao svoja božanstva i klanjali im se. Svoje molitve su obavljali pred ovim kumirima, molili su im se i od njih tražili pomoc. Vjerujuci da im mogu naškoditi, strahovali su i ocekivali pomoc od ovih nepomicnih, beživotnih komada kamenja i drveta, koje su svojerucno oblikovali. A najbitnije od svega je cinjenica da su bili krajnje ustrajni u tom svom neosnovanom vjerovanju. Slijepo su oponašali živote prethodnih pokoljenja, svojih predaka, i svako pokoljenje je ovo nastrano uvjerenje tradicionalno ostavljalo u naslijede narednom pokoljenju.

Na ostacima pronađenim na području Mesopotamije lokalno stanovništvo je predstavljeno kako se, u skladu sa svojim neodrživim vjerovanjem, klanja različitim kumirima. Na slici se vidi asurski kralj Tukulti-Ninurta (1243-1207) kako se klanja pred navodnim bogom vatre, Nuskuom. Nusku nije slikan, simboliziran je prijestoljem.
Ibrahimu, a. s., koji je porastao u jednom takvom okruženju, Allah, dž. š., objavljuje da je On Stvoritelj nebesa i Zemlje i svega onoga izmedu toga dvoga, a da su u velikoj zabludi oni koji vjeruju u suprotno. Medutim, idolopoklonicki narod je želio da i Ibrahim misli i živi poput njih. A Ibrahim, a. s., se okrenuo od ovog nastranog uvjerenja, odbio prihvatiti sva lažna božanstva kojima su se klanjali i vjerovao da je jedini i istinski Bog Allah, dž. š. Da bi povecao i ucvrstio Ibrahimovu vjeru, Allah, dž. š., mu je pokazao dokaze Svoje moci i gospodarstva na Zemlji i nebesima:
I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi cvrsto vjerovao. (Al-An’am, 75)
Kao što smo prethodno naglasili, Ibrahim, a. s., je odrastao u jednom narodu idolopoklonika, ciji su se i preci klanjali kumirima. Odrastao je skupa sa njima i uzeo njihovu naobrazbu. Medutim, dok je njegov narod vodio jedan nastrani i zalutali nacin življenja, on je, za razliku od ostalih pristalica, iskazivao jedan razlicit karakter i jedan izuzetni moral; vjerom u Allaha, dž. š., on je prekinuo svaku slicnost sa njima i odvojio se.
Ibrahim, a. s., se nije zadovoljio samo izbjegavanjem širka (pripisivanja druga Allahu, dž. š.), vec je ovom narodu, koji se nalazio u širku, objašnjavao Allahovo postojanje i pozivao ih u vjeru u Allaha, dž. š. Medutim, oni nisu prihvatali cinjenice koje im je objašnjavao Ibrahim, a. s., a kao izgovor i opravdanje za svoja djela iznosili su svoju privrženost vjeri svojih predaka:
A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” - oni odgovaraju: “Necemo, slijedit cemo ono na cemu smo zatekli pretke svoje.” - Zar i onda kada im preci nisu ništa shvacali i kada nisu na Pravome Putu bili?! (Al-Baqara, 170)
Jedan od razloga što narod Ibrahima, a. s., nije napuštao svoju višestoljetnu nastranu i idolopoklonicku vjeru je tradicionalna zabluda onih koji žive daleko od Pravog Puta: ponašati se u svjetlu onih koji su u vecini, a ne onih koji su na ispravnom, Pravom Putu. Prema njima, ako vecina prihvata neko vjerovanje i misao, to ubjedenje bi se trebalo prihvatiti kao ispravno. Razmišljati suprotno, odnosno nepotrebno istraživati, analizirati i kritizirati misao koja je generalno prihvacena od strane društva - eto, to je jedna velika zabuna koju je Allah, dž. š., opisao u Kur’anu i koje se ljudi trebaju kloniti. Allah, dž. š., na slijedeci nacin u Kur’anu upozorava ljude na ovo pitanje:
Ako bi se ti pokoravao vecini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova Puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore. (Al-An’am, 116)
Što se tice Ibrahima, a. s., on je, kao i svi ostali pejgamberi i dobri vjernici, bio daleko od ove velike zablude nevjernika. Nije odustajao od Pravog Puta ni po cijenu da se nade suocen sa cijelim narodom, bliskima i rodbinom. Jednom kategoricnom odlucnošcu je vjerovao u Allaha, dž. š., i sa tog puta ga nije mogla odvratiti nikakva nevolja ni bilo kakve presije.
Allahovo davanje poslanstva Ibrahimu, a. s.
Sve zajednice koje su tokom povijesti nastavljale sa svojim civilizacijama nesumnjivo su bile obaviještene o Allahovom postojanju, jedinosti, o tome da On posjeduje neogranicenu moc i volju, o postojanju buduceg svijeta i o tome šta Allah, dž. š., zahtijeva od Svojih robova. O ovoj cinjenici Svemoguci nas u Kur’anu obavještava na slijedeci nacin:
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!” I bilo je medu njima onih kojima je Allah na Pravi Put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po Svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali. (An-Nahl, 36)
Poslanici su casni ljudi koje je Allah, dž. š., posebno odabrao i koje je obdario superiornim odlikama. Svojim jakim imanom, lijepim moralom, superiornim karakterom i uzornim ponašanjem oni su uvijek skretali pozornost okoline; izdvajali su se od zalutalog i izopacenog društva u kome su se nalazili. Jedna od najbitnijih odlika koja ih odvaja od ostalih insana je da su dobivali Objavu od Allaha, dž. š. U suri An-Nisa’ Allah, dž. š., se obraca na slijedeci nacin:
Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur. (A-Nisa’, 163)

Veliko Allahovo dobrocinstvo cijelom covjecanstvu je to što je Svoju objavu ljudima dostavljao posredstvom pejgambera. Putem ajeta Allah, dž. š., je ljudima pokazao Pravi Put, poducio ih nacinu molitve, opisao uzorni moral i Svoju vjeru saopcio na jedan upotpunjen nacin. Da je, putem Objave, pejgambere poducio dobrim djelima i nacinu molitve, Allah, dž. š., to na slijedeci nacin saopcava u suri Al-Anbiya’:
I ucinismo ih vjerovjesnicima da upucuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da cine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali. (Al-Anbiya’, 73)
Pejgamberi, koji su imali za cilj postizanje Allahovog zadovoljstva, rahmeta i Dženneta, su, potpunim izvršavanjem Allahovih naredbi, uvijek živjeli jednim uzornim životom.
Pejgamberstvo je jedan castan poziv kojim su obdareni odabrani robovi Allaha, dž. š. Upravo ovaj casni poziv Allah, dž. š., je, nakon izvjesnih iskušenja, ukazao Ibrahimu, a. s. Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava da je, prije no što mu je povjerio zadatak pejgamberstva, Ibrahima, a. s., stavio na iskušenja:
A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Ucinit cu da ti budeš ljudima u vjeri uzor!” - “I neke moje potomke!” - zamoli on. - “Obecanje Moje nece obuhvatiti nevjernike” - kaza On. (Al-Baqara, 124)
Kao što se saopcava ajetom, Ibrahim, a. s., se, naspram Allahovih iskušenja, ponio krajnje poslušno i u potpunosti je izvršio sve Allahove naredbe. Svi vjernici su, takoder, poput Ibrahima, a. s., zaduženi da besprijekorno izvršavaju Allahove naredbe. Ibrahimova, a. s., bezrezervna poslušnost Allahu, dž. š., i povinovanje svim Njegovim naredbama su veoma lijepi primjeri za sve nas.
Ibrahim, a. s., je rob superiornih svojstava, kojem je cast poslanstva Allah, dž. š., ukazao u njegovim ranim godinama (Al-Anbiya’, 60). Allah, dž. š., ga je odabrao iz jednom politeistickog naroda i ukazao mu dužnost objavljivanja Njegove vjere. Ono cime je obdario Ibrahima, a. s., Allah, dž. š., nam saopcava u slijedecem ajetu:
Ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali. (An-Nisa’, 54)
U navedenom ajetu se saopcava da je Ibrahimovim potomcima, odnosno Ibrahimu, a. s., i njegovoj lozi data “Knjiga i mudrost”. Da je Ibrahimu, a. s., dao Listove, Allah, dž. š., nas obavještava slijedecim ajetom:
A onaj svijet je bolji i vjecan je. Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim. (Al-A’la, 17-19)
Zar on nije obaviješten o onome šta se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim, koji je obaveze potpuno ispunjavao. (An-Nadžm, 36-37)
Put koji je, u svjetlu povijesnih zapisa, na karti obilježen crvenim isprekidanim linijama predstavlja putovanje Ibrahima, a. s., koji je iz sumerskog grada Ura došao do Mekke.
(Stranica desno:) U iskopinama načinjenim izvan zidina grada Ur pronađeni su ostaci jednog naselja iz 2000. godine p.n.e. Historičari smatraju da je i narod Ibrahimov, a. s., vjerovatno živio u kućama nalik ovima koje vidimo na fotografiji
To, isto tako, pokazuje da je, prije objave Tevrata Musau, a. s., Allah, dž. š., objavio Listove (Suhufe) Ibrahimu, a. s. Na ovim listovima se nalazila hanif vjera, zasnovana na Ibrahimovoj, a. s., predanosti Allahu, dž. š. U vezi s tim, Muhammed, a. s., je rekao slijedece:
“Ej, Allahov poslanice, je li tebi objavljeno bilo šta od onoga što se nalazilo na Listovima Ibrahima i Musaa, a. s.?” - upitao sam, a on je dao slijedeci odgovor:
“Ej, Ebu Zerr! (‘‘Da, objavljeni su slijedeci ajeti’’ - rekao je i proucio ih:) “Postici ce šta želi onaj koji se ocisti i spomene ime Gospodara svoga pa namaz obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vjecan je. Ovo, doista, ima u Listovima davnašnjim, Listovima Ibrahimovim i Musaovim.”1

KNJIGA PRVA: IBRAHIM, a. s. IBRAHIMOVA, A.S., VJERA

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, cineci još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu?.. (An-Nisa’, 125)
Tokom historije ljudi su vodili rasprave o tome koje je vjere bio Ibrahim, a. s. Jevreji ga prihvataju kao vjerovjesnika svih jevreja i iznose kako oni slijede put Ibrahima, a. s. Kršcani, pak, prihvataju da je, kao vjerovjesnik, Ibrahim, a. s., poslan jevrejima, medutim, odvajaju se od jevreja tvrdeci da je on podložan Isau, koji je došao nakon njega.
Ukratko, Ibrahim, a. s., se od strane jevreja predstavlja kao “jevrej”, a od strane kršcana kao “kršcanin”. Medutim, Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava da oni koji raspravljaju o vjeri Ibrahima, a. s., i njegove loze ne znaju ništa o tome:
Kako govorite:”I Ibrahim, i Ismail, i Ishak, i Jakub, i unuci su bili jevreji, odnosno kršcani?” Reci: “Znate li bolje vi ili Allah? Zar je iko gori od onoga koji skriva istinu znajuci da je od Allaha? - A Allah motri na ono što radite.” (Al-Baqara, 140)
Osim toga, Allah, dž. š., u drugim ajetima na slijedeci nacin saopcava da je nerazumna rasprava o tome da li je Ibrahim, a. s., kršcanin ili jevrej:
O, sljedbenici Knjige, zašto se o Ibrahimu prepirete, pa zar Tevrat i Indžil nisu objavljeni poslije njega? Zašto ne shvatite? Vi raspravljate o onome o cemu nešto i znate, a zašto raspravljate o onome o cemu ništa ne znate? - Allah zna, a vi ne znate! (Ali ‘Imran, 65-66)
Izvor koji nas poducava najispravnijim podacima o Ibrahimu, a. s., je Kur’an, pošto je to jedina Allahova Knjiga nepromijenjenog sadržaja. Ukoliko, kao svoju životnu uputu, ljudi, umjesto Kur’ana, odaberu neki drugi izvor, oni tada padaju u veliku zabludu. Ljudi koji zanemare pitanje koje se u Kur’anu detaljno obrazlaže ne ustežu se od toga da, u skladu sa svojim pretpostavkama i ubjedenjem, daju objašnjenje o tom pitanju. Medutim, kada donose komentar i o pejgamberima i njihovim lozama, vjernici, kao i u svim ostalim pitanjima, za osnovu uzimaju kur’anske ajete i sunnet Muhammeda, a. s. Svjesni su da su nastojanja nametanja ljudima neispravnih saznanja, a narocito iznošenje pretpostavki i nagadanja o poslanicima djela kojima Allah, dž. š., nije zadovoljan.
Sasvim nesumnjivo, kategoricnu istinu o vjeri Ibrahima, a. s., možemo saznati opet jedino iz Kur’ana, koji je vodic i uputa cijelom covjecanstvu:
Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršcanin, vec pravi (hanif) vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik. (Ali ‘Imran, 67)
Allah, dž. š., u Kur’anu kategoricki saopcava da Ibrahim, a. s., nije bio ni jevrej ni kršcanin, vec pristalica jedne hanif vjere. Rijec hanif ima znacenje bogobojazne osobe koja je predana Allahovim naredbama, koja ne odustaje ni od jednog pitanja i odredbe Allahove vjere. Odlika Ibrahima, a. s., koja ga istice kao hanif, je cinjenica da je on vjerovao i bio predan Allahu, dž. š., Jednom i Jedinom.
A u jednom drugom ajetu, Allah, dž. š., Muhammedu, a. s., nareduje da slijedi vjeru Ibrahimovu, a. s.:
Poslije smo tebi objavili: “Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu (hanif), on nije Allahu druge smatrao ravnim!’ (An-Nahl, 123)
Allah, dž. š., od ljudi traži da se usmjere ka pravoj, hanif vjeri, koja Allahu ne pripisuje druga. Da je ljudska priroda pogodna da bude hanif i da Allahu, dž. š., ništa ne cini ortakom, Allah, dž. š., istice u Kur’anu na veoma jasan nacin:
Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik (hanif), djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude nacinio - ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali vecina ljudi to ne zna. (Ar-Rum, 30)
Osim toga, kao što se razumije iz niza ajeta, Ibrahimova, a. s., vjera, koja se formulira rjecju hanif, u biti je istovjetna islamu. Inace, sve Božanske vjere se, u svom izvornom obliku, temelje na principima postizanja zadovoljstva Jednog i Jedinog Allaha, dž. š., Njegove milosti i Dženneta. Ova vjera se, nakon Ibrahima, a. s., na nogama držala od strane njegovih sinova, unuka i ostalih dobrih insana, koji poticu od njegove loze. Na primjer, u Kur’anu se skrece pažnja na razgovor koji je Jusuf, a. s., obavio sa drugovima iz tamnice. Jusuf, a. s., na slijedeci nacin istice da on ispovijeda vjeru Ibrahima, a. s., i njegovih potomaka:
I ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne prilici da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali vecina ljudi nije zahvalna. (Yusuf, 38)

Na medaljonu, koji datira od IX ili VIII stoljeća p.n.e. simbolizirano je fetišiziranje Asuraca svojim navodnim bogovima. Asurci su između 1900. i 612. godine p.n.e. imali najmoćniju državu Mesopotamije. Asshur je ime najvećeg kumira Asuraca, koji su imali različita zabludjela vjerovanja
Bilo u kom periodu živjeli, zajednicka odlika muslimana, odnosno hanif insana je velicanje jedino Allaha, dž. š., ne pripisujuci Mu druga. A jedna od osnovnih dužnosti pejgambera je da ljude oslobode od širka i svega onoga što je u oprecnosti sa vjerskom etikom i da pozivaju na zaživljavanje istinske vjere. Muhammed, a. s., isto tako, u svojim hadisima zabranjuje ljudima da “Allahu pripisuju druga”:
Upitao sam: ‘Ej, Allahov poslanice, koji je najveci grijeh?’ Odgovorio je: ‘Pripisivati ortaka Allahu, dž. š., iako te je On stvorio!’2
A u jednom ajetu Allah, dž. š., saopcava da, poput Ibrahimove, a. s., vjere, islam nije težak:
... On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik! (Al-Hadždž, 78)
Kao što je saopceno u navedenom ajetu, ljudi koji se, poput Ibrahima, a. s., usmjeravaju Jednom i Jedinom Allahu, dž. š., i koji u potpunosti provode vjeru, u Kur’anu su okarakterizirani kao ‘muslimani’. Rijec ‘musliman’ je izvedenica od arapske rijeci ‘selam’ i ima znacenje ‘spašen’ ili ‘predan’. Bit muslimanstva je predanost Allahu, dž. š., i selamet (sigurnost i mir) koju donosi ta predanost. I pejgamberi, koje je Allah, dž. š., covjecanstvu poslao kao predvodnike na Pravom Putu, su, svojom bogobojaznošcu i predanošcu Allahu, dž. š., ljudi u koje se trebamo ugledati. Oni su predani ljudi koji se u svim svojim poslovima usmjeravaju ka Allahu, dž. š., koji Mu se utjecu, koji su Ga ucinili svojim prijateljem i koji od Njega traže pomoc. Iz tog razloga, svaki od njih je u Kur’anu nazvan ‘muslimanom’.
Naprimjer, Allah, dž. š., je Nuha, a. s., nadahnuo da se ljudima obrati rijecima: “...pa, ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, mene ce Allah nagraditi, meni je naredeno da budem musliman.” (Yunus, 72). U suri Yunus se saopcava da se Musa, a. s., svome narodu obratio slijedecim rijecima: “O, narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!” (Yunus, 84). U Kur’anu se, takoder, kaže da se Sulejman, a. s., slijedecim rijecima obratio narodu Sabe: “Ne pravite se vecim od mene i dodite da mi se pokorite!” (An-Naml, 31). A u suri Al-Ma’ida Allah, dž. š., je na slijedeci nacin nadahnuo ucenike:
I kada sam ucenicima naredio: ‘Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ - oni su odgovorili: ‘Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’. (Al-Ma’ida, 111)
Kao što se vidi iz navedenih ajeta, dobri vjernici su oni koji su predani Allahu, dž. š., koji žive cistim vjerskim moralom i koji posjeduju ihlas. Allah, dž. š., je ovim ljudima ukazao cast imenom ‘musliman’.
A dova Jusufova, a. s., je lijep primjer o ovom pitanju. O ovoj dovi Allah, dž. š., nas obavještava slijedecim rijecima:
“... O, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Yusuf, 101)
Ibrahimova, a. s., zanosna vjera u Allaha, dž. š., duboka ljubav, srcana pokornost svim Allahovim naredbama, poslušnost i izuzetna etika u Kur’anu je naglašena na nekoliko mjesta. Neki od tih ajeta glase:
“Gospodaru naš, ucini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!” (Al-Baqara, 128)
Kada mu je Gospodar njegov rekao: “Budi poslušan!” - on je odgovorio: “Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!” (Al-Baqara, 131)
Uzoran moral, kojeg je pokazivao Ibrahim, a. s., iskrenost u vjeri u Allaha, dž. š., dubina u njegovoj predanosti i poslušnosti prema Allahu, dž. š., svim muslimanima bi trebali poslužiti kao uzor. Pronicljivost i odlucnost koju je Ibrahim, a. s., pokazivao prilikom pozivanja u vjeru nesumnjivo su takoder bitne odlike koje se trebaju prihvatiti kao model.
Kao što vidimo u navedenim ajetima, Allah, dž. š., je Ibrahima, a. s., ucinio uzorom cijelom covjecanstvu. U Kur’anu se, poput Ibrahima, a. s., i drugi poslanici spominju kao ‘hanif’ muslimani predani Allahu, dž. š. Sve ove vjere su prave (hak) vjere ciji se temelji zasnivaju na vjeri Ibrahimovoj, a. s. Kršcanstvo i judaizam su vremenom iskvareni i udaljeni od originalnog oblika u kome su objavljeni od strane Allaha, dž. š. Medutim, sve ove vjere su u periodu objavljivanja bile hak vjere Allahove jedinosti, koje su širk prihvatale kao najveci grijeh i koje su preporucivale jedino življenje za postizanje Allahovog zadovoljstva.
A što se tice ljubavi i poštovanja koje danas i kršcani i jevreji iskazuju prema Ibrahimu, a. s., to je jedna od znacajnih vrijednosti koja ih na istoj osnovi susrece sa islamom. Pristalice sve tri Božanske vjere, isto tako, vjeruju u Boga na nacin kako je to pokazao Ibrahim, a. s., i imaju za cilj robovanje Njemu. Iz tog razloga, Ibrahim, a. s., i njegova hanif vjera su zajednicka rijec izmedu pristalica knjiga (ehl-i kitaba) i muslimana. (Medutim, ne smije se gubiti iz vida da su, iz odredenih smjerova, kršcani i jevreji krivo prokomentirali vjeru Ibrahimovu, a. s.) U jednom kur’anskom ajetu se na slijedeci nacin kaže da su muslimani pristalice Knjiga pozvali da se okupe oko ove zajednicke rijeci:
Reci: “O, sljedbenici Knjige, dodite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (Ali ‘Imran, 64)
Ibrahimovo, a. s., objavljivanje vjere
Svi poslanici su zaduženi da svome narodu saopce Allahove naredbe i zabrane. Nuh, a. s., koji je poslan narodu Nuha, Salih, a. s., koji je poslan narodu Semuda, Lut, a. s., koji je poslan narodu Luta, Šuajb, a. s., koji je poslan narodu Medjena, Musa, a. s., koji je poslan sinovima Israilovim, Isa, a. s., i svi ostali pejgamberi ljudima su objašnjavali kategoricnost Allahovog postojanja i pozivali ih da žive vjerskim moralom. Medutim, ovi mubarek ljudi, koje je Allah, dž. š., pocastio zvanjem pajgam-bera, ponekad su se suocavali sa nevjerništvom velike vecine svoga naroda. Ovi nevjernici, koji nisu htjeli prihvatiti Allahovu vjeru, nisu se zadovoljavali samo time da odbiju poslane im pejgambere, vec su se, u isto vrijeme, upuštali i u jednu više-smjernu borbu protiv njih. Pejgambere, koji su im poslani, nastojali su sprijeciti ružnim klevetama, prijetnjama i napadima. Štaviše, ove cijenjene ljude, koje je Allah, dž. š., odabrao da ljudima budu predvodnici na Pravom Putu, oni su nastojali prognati sa kucnog ognjišta, uhapsiti, ubiti. U suri Al-Anfal Allah, dž. š., na slijedeci nacin nas obavještava o tome da su neuspjehom okoncavale zamke koje su nevjernici pleli Muhammedu, a. s.:
I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije. (Al-Anfal, 30)

Zajednice koje su se klanjale Mjesecu i Suncu činile su veliku većinu Mesopotamije. Vjerovalo se da je i kralj Agade, Naram Sin, također bio posvećen od strane navodnog boga Mjeseca i da je posjedovao nadnaravne moći. (Pored:) Nastrani Naram Sin, koji se klanja Mjesecu, i trijumfalni natpis koji pripada njegovom
idolopokloničkom narodu
Kao što smo istakli i u prvom poglavlju knjige, Ibrahimov, a. s., narod je obožavao drvene i kamene kipove, kumire koje su sami napravili, i samo su se njima molili. Za ovo nastrano vjerovanje, koje su naslijedili od svojih predaka, oni su se slijepo vezali. Što se, pak, tice Ibrahima, a. s., on je posjedovao jednu jaku vjeru i odlucnost da ovom narodu sam objasni Allahovo postojanje i jedinost.
Tokom povijesti je u mnogim zajednicama vecina dolazila u znacenju superiornosti. U kom smjeru su misao i vjera vecine u jednom društvu, ta misao i vjera se, u vecini slucajeva, prihvatala kao ispravna. Teško je suprotstaviti se vecini u džahilijjetskim zajednicama. Veliki broj ljudi biva smrvljen pod presijom vecine i, iako svjestan njihove neodrživosti, saginje se naspram niza misli i djela. Medutim, pejgamberi i dobri vjernici koji su ih slijedili nisu bili takvi. Oni su se krajnje odlucno uspijevali oduprijeti i suprotstaviti se velikim vecinama. Ispolja-vajuci veliki primjer hrabrosti naspram prijetnji, presija i nasrtaja svojih zajed-nica, oni su iskazivali odanost Allahovoj vjeri, i pedantno su izvršavali svoje ibadete i naredbe Svemogucega, a raz-log tomu je što su se oni uvijek bojali jedino Allaha, dž. š., vjerovali Mu i oslanjali se samo na Njega.
I Ibrahim, a. s., se sam odupro svome idolopoklonickom naro-du. Medu onima kojima se odupro Ibrahim, a. s.,- koga je Allah, dž. š., pohvaljivao rijecima “... Ibrahim je bio (kao jedna) zajednica...” (Nahl, 120) - nalazio se i njegov otac. Strpljivo im je objašnjavao da kumiri nacinjeni od komada kamenja i drveta, koje su sami isklesali, nikada nece moci imati odlike Božanstva, da je jedini Bog Allah, dž. š. Takvim sup-rotstavljanjem cijelom narodu objašnjavajuci da je njihova vjera bezvrjedna i neodrživa i borbom ljepote naspram ljudi koji su iskazivali neprijateljstvo, sasvim je ocita refleksija Ibrahimove, a. s., jake vjere u Allaha, dž. š., njegove bogoboja-znosti, predanosti, iskrenosti i izuzetnog karaktera. Zahvaljujuci jakoj vjeri u Allaha, dž. š., Ibrahim, a. s., je bio hrabra i odlucna osoba. U narednim rijecima koje je izgovorio svome narodu krajnje ocito se vidi njegov hrabri karakter:
I narod njegov se s njim raspravljao. “Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?” - rece on. “Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, bit ce samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaca sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko ce, mi ili vi, biti siguran?” (Al-An’am, 80-81)
U Ibrahimovim, a. s., pozivima upucenim njegovom narodu vidljivi su lijepi primjeri njegove duboke i ushicene vjere u Allaha, dž. š. Zahvaljujuci mudrosti i izuzetnoj moci poimanja kojim ga je Allah, dž. š., obdario, Ibrahim, a. s., je držao dojmljive govore i davao mudre primjere. Posmatra li se sve to kroz prizmu mudrosti, muslimani se i danas mogu okoristiti ovim metodama pozivanja; na vjeru u Allaha, dž. š., mogu pozivati metodama Ibrahima, a. s. Iz tog razloga, na narednim stranicama analizirat cemo odredena mudra saopcenja u Ibrahimovim pozivanjima.
Poziv kojeg je Ibrahim, a. s., nacinio svome ocu
Da’wa, odnosno pozivanje ljudi u vjeru u Allaha, dž. š., Jednog i Jedinoga, dužnost je svakog muslimana. Ova obaveza ili ibadet u Kur’anu se spominje kao “preporucivanje dobra, a odvracanje od zla”. U osnovi i ovog dobrog djela nalazi se opominjanje i zastrašivanje ljudi, odnosno opomena da je Allah, dž. š., cijeli kosmos stvorio iz nicega, da je svaki insan odgovoran prema Allahu, dž. š., i da ce Mu neizostavno položiti racune na buducem svijetu; saopcenje i podsjecanje da ce odgovor na ovosvjetska djela dobiti na Ahiretu.
Medutim, oni koji nekoga mogu opominjati u znacenju istaknutom u Kur’anu su samo oni koji iskreno vjeruju u Allaha, dž. š., oni koji Ga se intimno boje; bogobojazni muslimani. Allah, dž. š., im je dao mudrost, pamet i moc razdvajanja dobrog od lošega. Potrebno je ciniti objašnjenja prema karakteru osobe kojoj se obraca, prema njenom duhovnom stanju i persprektivi pogleda na svijet; izgovarati rijeci na najljepši nacin, dobro analizirati reakcije suprotne strane i slijediti nove metode u skladu sa tim reakcijama. Pozivanje cak i jedne osobe izaziva ozbiljne napore, opominjati cijelu zajednicu, a cak i, kao što se u Kur’anu kaže, “narod ciji preci nisu bili opominjani”, odnosno objašnjavati vjeru neupucenim masama, koje vode život daleko od vjerske etike, izuzetno je velika odgovornost. U jednom ajetu Allah, dž. š., na slijedeci nacin nareduje pozivanje “mudro i lijepim savjetom”:
Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši nacin raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom Putu. (An-Nahl, 125)
Svaki musliman je, isto tako, neopozivo dužan da Allahovo postojanje i ljepote kur’anske etike objašnjava i preporucuje drugima. Allah, dž. š., je u Kur’anu poducio i tim metodama. U kur’anskim ajetima se saopcava da vjernici prvenstveno svoje bližnje pozivaju u vjeru u Allaha, dž. š., i Ahiret. Naš Gospodar se obraca slijedecim rijecima:
Zato se, mimo Allaha, ne moli drugom bogu - da ne bi bio jedan od onih koji ce biti muceni! I opominji rodbinu svoju najbližu. (Aš-Šu’ara’, 213-214)
Uzor u aktualnom kontekstu je poziv koji je Ibrahim, a. s., uputio svome ocu. Ibrahim, a. s., je, na jedan veoma mudar nacin, svome ocu objasnio da klanjanje idolima dolazi u znacenju pripisivanja druga Allahu i da, nasuprot tome, ljudi trebaju robovati jedino Allahu, dž. š.
Allah, dž. š., u slijedecim ajetima objašnjava poziv koji je Ibrahim, a. s., uputio svome ocu Azeru:
A kad Ibrahim rece svome ocu Azeru: “Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.” (Al-An’am, 74)
Kada je rekao ocu svome: “O, oce moj, zašto se klanjaš onome koji nit cuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O, oce moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja cu te na Pravi Put uputiti.” (Maryam, 42-43)
Jedno od najbitnijih pitanja u pozivu kojeg je Ibrahim, a. s., uputio svome ocu, a koji vjernici trebaju prihvatiti kao uzor, jeste potreba da se, bez obzira koliko nevjernik bio ohola i naporna osoba, cini lijepo objašnjenje Allahovih naredbi i preporuka i da se pri tome odnosi krajnje strpljivo.
Ovo Ibrahimovo, a. s., držanje identicno je držanju Musaa, a. s., prilikom obracanja faraonu. I Musa, a. s., je, u skladu sa Allahovim naredenjem: “pa mu blagim rijecima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Ta-ha, 44), prilikom pozivanja faraona, koristio blag i umjeren stil.

(Lijevo): kumir koji datira od 2500-1100. godine p.n.e.
(Desno): Asurci su bili u toliko velikoj zabludi da su vjerovali kako ih od nesreća štite kumiri izrađeni od kamena i drveta. Kumir zvani Hadad se, od strane kralja Esarhaddona (VII stoljeće p.n.e.), ubrajao među kumire zaštitnike
Allah, dž. š., nas na slijedeci nacin izvještava o pozivu kojeg je Ibrahim, a. s., uputio svome ocu i odgovoru koji mu je na to otac dao:
“O, oce moj, na klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan;
o, oce moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug”-
otac njegov je rekao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja cu te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!”
“Mir tebi!” - rece Ibrahim. “Molit cu Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni.
I napustit cu i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat cu se Gospodaru svome; nadam se da necu biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome.” (Maryam, 44-48)
Ovaj dijalog koji se odvio izmedu Ibrahima, a. s., i njegovog oca sadrži bitne mudrosti za nas. Prvenstveno je pozorno krajnje hrabro i bogobojazno držanje Ibrahima, a. s. Makar i po cijenu života, Ibrahim, a. s., je izvršio Allahovu naredbu i svoga oca pozvao na Pravi Put. Odvažio se da izgubi ocevu ljubav, pomoc i naklonost, nije se osvrtao na njegove prijetnje, a kao odgovor na njegove rijeci “zato me za dugo vremena napusti” pokazao je veoma veliku bogobojaznost i strpljenje. Znao je da cu mu Allah, dž. š., pomoci i pokazati mu Pravi Put te se zbog toga ponašao mirno. To što je, odmah nakon nedužnog udaljavanja od kuce u kojoj je živio, ucinio dovu Allahu, dž. š., i što je vjerovao da ce se Allah, dž. š., odazvati njegovoj dovi, pokazatelji su uzdanja u Boga i bogobojaznosti koju treba posjedovati svaki musliman. Štaviše, prema ocu, koji se prema njemu ponio dosta okrutno, Ibrahim, a. s., je pokazao jednu krajnje uzornu etiku, ocuvao je svoj umjereni stil i nastavio oslovljavati ga sa “Oce moj”. To je, takoder, jedna izuzetna moralna vrlina u koju se trebaju ugledati svi muslimani. Svom ocu se on približavao velikom smirenošcu i saosjecajno; skrušeno ga je pozivao na Pravi Put, ali, kada je njegov otac ostao ustrajan u nevjerništvu, on se odmah priklonio Allahu, dž. š., i udaljio se od oca. Ovakav stav Ibrahima, a. s., pokazatelj je da je postizanje Allahovog zadovoljstva jedino mjerilo odnosa muslimana prema ostalim ljudima, da treba “voljeti i prezirati u ime Allaha, dž. š.”. O ovom svojstvu koje treba krasiti svakog muslimana Allah, dž. š., nas obavještava u slijedecem ajetu:
Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da ce oni stanovnici u Džehennemu biti. A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obecanja koje mu je dao. A cim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv. (At-Tawba, 113-114)
Drugi pozorni moment iz dijaloga Ibrahima, a. s., i njegovog oca, je Azerova nepokolebljiva privrženost mnogoboštvu, tolika da je ta privrženost dostizala do prijetnje smrcu sinu, koji je bio od njegove krvi, kojeg je godinama odgajao, držao pored sebe i koji je prema njemu bio krajnje uljudan. Jedini razlog zbog kojeg je Ibrahimu, a. s., bilo tako teško zaprijeceno od strane Azera je njegovo klanjanje jedino Allahu, dž. š., i što je odbio politeisticku vjeru svoga naroda. Azer se pomamio do tog stepena da je svome sinu Ibrahimu zaprijetio “kamenovanjem”. Ova slika je primjer okrutnog, nasilnickog i nesnošljivog karaktera nevjernika.
Nevjernici koje je pozivao Ibrahim, a. s.
U Kur’anu se spominje jedan vladar sa kojim se, dok je ljude pozivao u vjeru u Allaha, dž. š., susreo Ibrahim, a. s. Izmedu Ibrahima, a. s., i ovog vladara, koji se u povijesnim izvorima spominje kao Nemrut, dogodio se bitan dijalog:
Zar nisi cuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim rece: “Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje”- on odgovori: “Ja dajem život i smrt!”... (Al-Baqara, 258)
Kao što se naglašava u ajetu, ova osoba, koja se prsila zbog svoga imetka i vlasti, je, u toku prepirke sa Ibrahimom, a. s., izgovorila je tako velike i nerazumne tvrdnje, poput toga da i sam ima moc stvaranja. U cinjenju Božanstva od samog sebe, ova osoba, koja se uzdiže svojim imetkom i bogatstvom, negira postojanje Allaha, dž. š. Zbog svoje oholosti on ne želi vidjeti Allahovu moc i kudret nad cijelim kosmosom.
Nevjernik, odnosno Nemrut, upušta se u prepirku sa Ibrahimom, a. s., koji je propagirao vjeru u Allaha i Njegovu jedinost. Što se tice odgovora koji mu je dao Ibrahim, a. s., on je bio krajnje mudar i racionalan:
…”Allah cini da Sunce izlazi sa istoka” - rece Ibrahim - “pa ucini ti da grane sa zapada!” I nevjernik se zbuni. - A Allah silnicima nece ukazati na Pravi Put. (Al-Baqara, 258)
Pejgamberi, koji su ljudima objašnjavali Allahovo postojanje i svemoc, uvijek su, kao i u ovom primjeru, koristili mudra i racionalna objašnjenja. Njihova iskrena vjera u Allaha, dž. š., njihovo pozivanje je cinila utjecajnim, a zabludjela stajališta nevjernika su tako bivala neutemeljena. A nevjernici, koji su smatrali da su na ispravnom putu, koji su vjerovali u svoje imetke, moc i kumire, u svakom pogledu su bivali poražavani naspram iskrenih vjernika, jer je sasvim nemoguce da, naspram vjernika koji objašnjavaju savršenstvo Allahovog stvaranja i Njegovu svemoc, oni uspiju odbraniti svoja praznovjerja. Oni su uvijek osudeni na poraze, na - kako se to u navedenom ajetu istice - “zbunjenost” i neodgovor.
Drugi znacajan moment iz odgovora Ibrahima, a. s., je njegova iskrenost i prirodnost. Jedan iskren, prisan nacin objašnjavanja uvijek, uz Allahovo dopuštenje, ostavlja trag na srcima i savjesti ljudi. Allahovo postojanje je sasvim ocito i tu kategoricnu cinjenicu vjernik izlaže prirodno, onako kako to nadolazi iz njega. Medutim, cak ako se i nadu pod utjecajem ovih objašnjenja, jedan dio ljudi, obuzeti šejtanskim nagovorima, bivaju ustrajni u svome nevjerovanju. Ovi se ljudi, koji, u biti, žive daleko od vjere, poput onoga što se prepirao sa Ibrahimom, a. s., uzohole misleci da su bogatstvo, blagodati ili položaj produkti njihovih napora. Neutemeljenim licnim precjenjivanjem oni ne uspijevaju vidjeti Allahovu velicinu. Koristeci njihovu moc i vlast, šejtan ih odvlaci u oholost i tako ih želi omesti u robovanju Allahu, dž. š.
Izvršavajuci dužnost pozivanja, vjernici se susrecu sa nizom ljudi. Umišljajuci, vecina njih ne uspijeva istinski pojmiti Allahovu moc i kudret. U tom slucaju, jedno od onoga što bi muslimani trebali uraditi je da, poput Ibrahima, a. s., iznesu primjere koji ce uništiti njihovu oholost i koji ce im predociti stepen njihove ništavnosti naspram Allaha, dž. š. A u ishodu toga, nevjernik ce napokon shvatiti da njegova oholost i hvalisanje imetkom nemaju nikakvog znacaja naspram Allahove svemoci. Osjetit ce da je njegova moc veoma ogranicena, da sve njegovo prestaje njegovom smrcu, a da apsolutna moc pripada jedino Allahu, dž. š.
Stil izlaganja koji je Ibrahim, a. s., koristio naspram osobe koja se sa njim upustila u raspravu takoder pokazuje koliko je u pozivanju bitan racionalan i mudar govor usmjeren ka pozitivnom ishodu. Vjernik se nikada ne bi trebao upuštati u izlaganja zasnovana na prepirci, koja nece uroditi plodom. Naprotiv, procjenom logickog spleta i psihološkog stanja sagovornika uvijek bi trebali koristiti mudra i efektna objašnjenja, koja ce dokrajciti njihova praznovjerja i pokazati Allahovo postojanje. A sasvim je ocito da takav stil efektnog i mudrog izlaganja mogu posjedovati jedino ljudi produbljeni u vjeri, koji dosljedno izvršavaju Allahove naredbe i koji Ga se mnogo boje pošto je mudrost Allahova blagodat i treba je tražiti od Njega.
Isticuci: “On daruje znanje onome kome On hoce, a onaj kome je znanje darovano - darovan je blagom neizmjernim...” (Al-Baqara, 269), Allah, dž. š., nas obavještava o ovoj Svojoj tajni.
Poziv koji je svome narodu upucivao Ibrahim, a. s.
Kako bi musliman trebao pozivati onoga koji ne vjeruje ili koji je u zabludi? Kako bi ga trebao pozivati u vjeru? Allah, dž. š., u Kur’anu upozorava da se dužnost pozivanja treba vršiti dobro osmišljenim metodama i stilovima. U pozivanju ne pos-toji samo jedna metoda. Metoda se mijenja u skladu sa stanjem suprotne strane, prema uvjetima u kojima se nalazi, mišljenju i ubjedenju koje zastupa. Ilustracije radi, Allah, dž. š., u Kur’anu (Nuh, 9) spominje da je Njegovo postojanje Nuh, a. s., ljudima i “javno objavljivao”, a “i u povjerenju im šaputao”, da je koristio metode koje ce ljude usmjeriti ka vjeri.
I u pozivanjima koja je Ibrahim, a. s., cinio svome narodu postoje bitni primjeri metoda. Jedan od njegovih najupecat-ljivijih nastupa je korištenje metoda koji ce, govoreci o Allahu, dž. š., pokrenuti njihove savjesti i koji ce ih navesti na razmišljanje. Postavljajuci im pitanja, podsticao ih je na razmišljanje i tako dokazao apsurdnost i besmislenost stranputi-ce na kojoj su se nalazili. Pokazao im je da lažna božanstva kojima se oni klanjaju nisu ništa drugo do nesvjesni komadi drveta ili kamena i jednim detaljnim planom osigurao da se i oni, i srcano i racionalno, uvjere u to. Dok je politeisticki sistem, u kome je stoljecima živio njegov narod, rušen ovom metodom pozivanja, u isto vrijeme im je saopcavano i Allahovo postoja-nje i jedinost. Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava poziva-nja Ibrahima, a. s.:
I kad nastupi noc, On ugleda zvijezdu i rece: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zade, rece: “Ne volim one koji zalaze!” A kad ugleda Mjesec kako izlazi, rece: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zade, on rece: “Ako me Gospodar moj na Pravi Put ne uputi, bit cu, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rada, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najvece!” - A pošto zade, on rece: “Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrecem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!” (Al-An’am, 76-79)
Komentari Ibrahima, a. s., o Mjesecu, Suncu i zvijezdama, istaknuti u navedenim ajetima, izgledaju ne kao stvarno njegovo mišljenje, vec kao metod pozivanja kojeg je koristio prema svome narodu. (Allah, dž. š., najbolje zna.) Sasvim je sigurno da je i Ibrahim, a. s., znao da ce zvijezde i Mjesec, koje je vidio nocu, nakon kratkog vremena (izlaskom Sunca) nestati, a da ce, nakon izlaska, Sunce ponovo zaci. Medutim, Ibrahim, a. s., se možda odlucio za ovakav etapni metod objašnjavanja zato što je njegov nevjernicki narod oskudijevao u pameti i rasudivanju.
Kao što smo se nad time zadržali i u prvom poglavlju knjige, idolopoklonicke zajednice tog perioda su se, pored kipova koji su sami napravili, klanjali i nebeskim tijelima, kao što su Sunce i Mjesec. Moguce je da im je, metodom pitanja-odgovora, Ibrahim, a. s., želio objasniti kako je nemoguce da nebeska tijela koja su oni proglasili božanstvima, budu Božanstvo. U tom cilju je prvo zvijezde prikazao kao boga, pažnju naroda skrenuo na njih, a potom je, na nacin kako ga je Allah, dž. š., nadahnuo, dokazao kako, zapravo, zvijezde ne mogu biti Božanstvo. Formulacija “Ne volim one koji zalaze!” koju je izgovorio Ibrahim, a. s., takoder je veoma bitna poruka upucena narodu: na taj nacin indirektno je objasnio da je bice koje nosi epitet Božanstva Bice koje apsolutno nikada ne umire i ne nestaje. (Allah, dž. š., najbolje zna.) Upravo ‘‘Baki’’ (Besmrtni) i ‘‘Kaim’’ (Vjecni) svojstva su našeg Gospodara, Allaha, dž. š.
Moguce je da je nakon toga Ibrahim, a. s., isti metod koristio i za Mjesec, koji je navodno bio jedno od božanstava njegovog naroda, i da im je, ponovo jednim racionalnim putem, pokazao kako Mjesec ne može biti Bog. Potom je, možda, istu logiku koristio i za Sunce i pri tome narocito skrenuo pažnju da je Sunce ‘‘najvece’’. Tako je iz ciklusa izbacio i najveci materijalni sklop, za koji je postojala mogucnost da ga narod prihvati kao božanstvo. Izvan Sunca nije postojala nijedna materijalna struktura koju bi narod mogao vidjeti, i, prema tome, objaš-njenje da to nije Bog veliki je atak na politeisticki sistem.
A rijecima “Ja nisam od onih koji Njemu druge pridru-žuju!” Ibrahim, a. s., je na kraju saopcio da je sve to Allah, dž. š., stvorio, da je On jedini stvarni Bog i da on vjeruje u Njega ne pripisujuci Mu druge. Iz ovih rijeci Ibrahima, a. s., razumije se da je on veoma blisko bio upoznat sa politeistickim sistemom. Sve ove primjere on je iznio kao metode pozivanja i na taj nacin je namjeravao iznijeti njihovu iskvarenu logiku i nastranost. Upravo se, iz kur’anskih ajeta razumije da se njegov narod namjeravao upustiti u žestoku raspravu sa njim:
I narod njegov se s njim raspravljao. “Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?” - rece on. “Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, bit ce samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaca sve. Zašto se ne urazumite? (Al-An’am, 80)
Pozivauci svoj narod, Ibrahim, a. s., je djelovao prema Allahovom nadahnucu. Ta cinjenica je vidljiva iz metoda koje je primjenjivao i primjera koje je naveo. Ajetom: “To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hocemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajuci.” (Al-An’am, 83) Allah, dž. š., saopcava da je Ibrahimu, a. s., dao dokaze koje je koristio prilikom pozivanja svoga naroda.
Ovaj metod koji je koristio Ibrahim, a. s., primjer je za sve muslimane. Prilikom pozivanja vjernik bi, jednu po jednu, trebao pobiti sve lažne i neutemeljene ideje suprotne strane i u tom kontekstu bi trebao iznositi kategoricne dokaze. A nakon toga bi osobe koje poziva trebao pozvati u vjeru u Allaha, dž. š., i na robovanje samo Njemu. Ako, pak, ta osoba ne poruši pojmove koje je nacinio svojim kumirima i logiku koja je povod njegovom višeboštvu (širku), to onda otežava da ta osoba istinski vjeruje u Allaha, dž. š., i da bude musliman u pravom smislu rijeci. Rušenje kumira, npr. neosnovanih ideologija i filozofija koje obuzimaju ljude ili napuštanje odredenih materijalištickih stremljenja uvjeti su istinskog vjerovanja (imana).
Iz poziva Ibrahima, a. s., sasvim jasno se nazire njegova ljubav prema Allahu, dž. š., njegov zanosni iman i pedantnost u provodenju Allahovih naredbi. A jedan metod koji je koristio prema svome ocu i narodu na najljepši nacin nam pokazuje da ga je Allah, dž. š., odabrao i ucinio superiornim nad ostalim insanima i da je on jedan dobrobitan covjek. Allah, dž. š., to kaže na slijedeci nacin:
I kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: “Cemu se vi klanjate?” a oni odgovorili: “Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo”, on je rekao: “Da li vas oni cuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?” “Ne” - odgovoriše “ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.” “A da li ste razmišljali” - upita on - “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davani preci vaši, doista, neprijatelji moji?...” (Aš-Šu’ara’, 69-77)
Kao što se vidi iz navedenih ajeta, razlicitim metodama i primjerima Ibrahim, a. s., je svome narodu objasnio koliko je besmisleno i nerazumno klanjanje kumirima. Medutim, jedini odgovor koji je njegov narod dao na to njegovo podsjecanje bio je: “Mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju”. Kao što smo istakli i u prethodnom poglavlju, ovakav odgovor je veoma cesto u opticaju u neupucenim zajednicama; uobicajeni odgovor koji se koristi radi ozvanicavanja njihovog neutemeljenog vjerovanja, naspram istinske vjere to ne posjeduje nikakvo uporište. U nastavku ovih ajeta, Ibrahim, a. s., poziva u vjeru u Allaha, dž. š., i svoj narod upoznaje sa Jedinim Gospodarom:
“...Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na Pravi Put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, lijeci, i koji ce mi život oduzeti, i koji ce me poslije oživiti, i koji ce mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!” (Aš-Šu’ara’, 77-82)
Kao što se vidi iz ajeta, Ibrahimov narod konstantno ponavlja svoju ustrajnost u klanjanju kumirima, a Ibrahim, a. s., im odgovara hvaleci Allaha, dž. š., najljepšim Njegovim atributima. Allah, dž. š., je Onaj koji je iz nicega stvorio sva živa i neživa bica cijelog kosmosa, Onaj koji je u službu covjeka stavio sve blagodati dunjaluka, Koji ga je obdario nebrojenim i neuporedivim ljepotama. Dolazak covjeka na svijet, rast, jedenje, pijenje, hod, pokretanje, govor, njegov smijeh, ukratko - cijeli život covjeka odvija se voljom Allaha, dž. š. Kao što se to, u vidu Ibrahimovih rijeci, saopcava u Kur’anu, Allah, dž. š., je Taj koji covjeku daje ozdravljenje kada se razboli, Koji ga ponovo dovodi u njegovo normalno stanje. Nemoguce je da lijekovi i ljekari covjeku mogu pomoci ukoliko to Allah, dž. š., ne dozvoljava.

Na ovoj skulpturi vidi se Hammurabi, koji, u skladu sa njihovim nastranim vjerovanjem, izražava počast kumiru, koji predstavlja sumerskog boga Sunca, Shamasha
Isto kao što je stvorio covjeka, Allah, dž. š., je Taj koji ce mu i dušu uzeti kada dode trenutak za to. Prije no što se covjek i rodi, od strane Allaha, dž. š., vec bude odredeno koliko ce godina, koliko dana, koliko sati, pa cak i koliko sekundi ce provesti na dunjaluku. Svaki detalj koji ce tokom života zadesiti covjeka, svaka rijec koju ce izgovoriti i svaki pokret koji ce naciniti - zapisani su u njegovoj sudbini! Covjek nema moci da nacini samo jedan pokret ili da izgovori samo jednu rijec izvan sudbine koju mu je Allah, dž. š., odredio!
Dunjalucki život Allah, dž. š., stvorio je kao jedno iskušenje za ljude. Ljudima je poslao pejgambere kao predvodnike na Pravom Putu, a Svoje Objave je slao kao uputu na Pravom putu. Na Danu obracuna svi ljudi ce položiti racune za sve ono što su uradili u toku svoga života. Onaj ko vjeruje u Svevišnjeg, ko Ga se boji, onaj ko se pedantno pridržava Allahovih naredbi i zabrana, vjernik koji svoj život provede u dobrim djelima nadajuci se Njegovom zadovoljstvu i milosti, bit ce nagraden jedinstvenim blagodatima. Prema Svojim robovima Allah, dž. š., je veoma milostiv, Onaj koji mnogo oprašta i Koji je veoma saosjecajan. Allah, dž. š., je obecao da ce na Danu obracuna prekriti nevaljala djela Svojih robova vjernika, da ce oprostiti njihove pogreške i da ce ih nagraditi neogranicenim džennetskim blagodatima.
Ovdje je potrebno podsjetiti na još jedno važno pitanje: ljudi nemaju moc da, pozivanjem, druge upute na Pravi Put. Pozivanje je ibadet vjernika. Da li ce, u ishodu ovog ibadeta, osoba koja se poziva vjerovati ili ne, u potpunoj je vezi sa time da li ce joj Allah, dž. š., ukazati na Pravi Put. Niko ne može postati vjernik ukoliko to Allah, dž. š., ne dopusti. Upravo, u ishodu ovog pozivanja, kojeg je, snagom vjere u Allaha, dž. š., vršio Ibrahim, a. s., njegov narod, koji se nije bojao Silnoga, koji nije slušao glas savjesti i koji je bio uskracen za mogucnost promišljanja, ostao je ustrajan u nevjerovanju. Osim toga, ne samo da su odbili vjerovati, oni su se, u isto vrijeme, još više pomamili i Ibrahimu, a. s., zaprijetili smrcu. Štaviše, kao što cemo vidjeti malo kasnije, usudili su se Ibrahima, a. s., baciti u vatru! Upravo zbog toga se ne smije zaboraviti na slijedecu cinjenicu: vjernik - bogobojazno i odlucno - one iz svoga okruženja treba pozivati u vjeru u Allaha, dž. š., ali se ne smije razocarati ukoliko oni i dalje budu ustrajni u svom nevjerovanju.
U jednom ajetu Svemoguci kaže: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoce - neka vjeruje, a ko hoce - neka ne vjeruje! (Al-Kahf, 29), a Poslaniku je saopcio i slijedece: Zar ceš ti sebe uništiti zato što ovi nece da postanu vjernici? (Aš-Šu’ara, 3). U suri Yusuf, Allah, dž. š., kaže slijedece:
A vecina ljudi, ma koliko ti želio, nece biti vjernici. Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur’an, on je samo opomena svim svjetovima. (Yusuf, 103-104)
Jedan od razloga što je, unatoc tome što je, u biti, uvidio besmisao sistema u kome se nalazio, Ibrahimov narod ustra-javao u nevjerovanju bio je njgova sklonost ka materijalnim interesima. Politeisticki sistemi, u kojima se nalaze, osigurava im razlicite dunjalucke prestiže i promjena tog ustaljenog sistema u koliziji je sa njihovim interesima. (Isto kao i lideri Mekke, koji su, zahvaljujuci kumirima, postizali velike trgo-vacke dobiti i koji su se suprotstavili pozivima Muhammeda, a. s.) U biti, to je zakon koji je Allah, dž. š., ukazao pejgamberima. Kao što se saopcava u Kur’anu, u svim periodima se suprotstavljalo pejgamberima; prijeceno im je smrcu i bivali su izloženi neosnovanim klevetama. Ovi cijenjeni i mubarek ljudi su optuživani ružnim i neosnovanim optužbama, ponekad vradžbinama, ponekad ludošcu, ponekad ‘‘pjesništvom’’, odnosno da u ime Allaha, dž. š., izmišljaju rijeci. Drugim rijecima, oni koji su optuživali pejgambere nisu se sustezali od pribjegavanja niskostima kao što je proglašavanje da su pejgamberi u zabludi, a oni na pravom putu.
Medutim, ne smije se zaboraviti da su ovi ljudi bili u okruženju jedne velike nerazumnosti. Dok su radili na zaštiti materijalnih interesa, oni su se, zapravo, vlastitim rukama bacali u vjecne patnje. Allah, dž. š., nas na slijedeci nacin izvještava o kraju koji je pripremljen za one koji su se pobunili protiv pejgambera, bogobojaznih ljudi koje je Allah, dž. š., nacinio uzorom cijelom covjecanstvu:
...Zaslužit ce Allahovu srdžbu i snaci ce ih bijeda, zato što u Allahove dokaze ne vjeruju i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i zato što protiv Boga ustaju i što u zlu svaku mjeru prekoracuju. (Ali ‘Imran, 112)
Klopka koju je Ibrahim, a. s., pripremio za kumire
Prema kur’anskim saopcenjima robovima koji Ga se boje, Allah, dž. š., daje sposobnost “razlikovanja dobrog od lošega”. To je veoma velika dobrota, izuzetan nimet svojstven jedino vjernicima. Metode koje je, pozivajuci svoj narod u vjeru u Allaha, dž. š., slijedio Ibrahim, a. s., odluke koje je donosio i stil koji je koristio znacajni su primjeri ovog velikog dobrocinstva, kojim je Allah, dž. š., nagradio Svoje odabrane robove.
Jedan od ovih primjera iz života Ibrahima, a. s., je klopka koju je pripremio za kumire svoga naroda. Protiv ove mnogobrojne zajednice Ibrahim, a. s., je sam vodio borbu. To je, nesumnjivo, pokazatelj postojanja opasnog okruženja, a, prema tome, i potreba opreznosti. Upravo da bi onemogucio nevjernike da mu naškode i sprijece zadatak pozivanja, Ibrahim, a. s., je poduzeo mjere predostrožnosti. Ilustracije radi, da bi nevjernike udaljio iz svog okruženja, rekao je da je bolestan:
Zar lažna božanstva umjesto Allaha hocete? I šta o Gospodaru svjetova mislite?” I on baci pogled na zvijezde, pa rece: “Ja cu se, evo, razboljeti!” - i oni ga napustiše, uzmaknuvši. (As-Saffat, 85-90)
Nakon što je nevjernicku zajednicu udaljio od sebe, Ibrahim, a. s., je otišao do kumira i porazbijao ih:
A on se kumirima njihovim prikrade, pa rece: “Zašto ne jedete? Šta vam je što ne govorite?” - i krišom im pride desnom rukom ih udarajuci. (As-Saffat, 91-93)
I porazbija ih on u komade, osim onog najveceg, da bi se njemu obratili. (Al-Anbiya’, 58)
U tome što je samo jedan od kumira ostavio citavim postoji jedna velika mudrost. Kada je njegov narod otišao na mjesto gdje su se nalazili kumiri vidjeli su svoje bogove u komadima i da je ostao samo onaj najveci od njih, i odmah su poceli tražiti pocinioce toga djela. Zbog toga što su znali za Ibrahimovu, a. s., borbu protiv kumira i ovog njihovog vjerovanja, odmah su shvatili da je on porušio kumire i, radi osvete, poceli su tražiti i pronašli su Ibrahima, a. s.:
“Ko uradi ovo sa bogovima našim” - povikaše oni - “zaista je nasilnik?” “Culi smo jednog momka kako im huli”- rekoše -”ime mu je Ibrahim.” “Dovedite ga da ga ljudi vide” - rekoše - “da posvjedoce.” “Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?” - upitaše. (Al-Anbiya’, 59-62)
Ovo pitanje je, takoder, otkrilo i razlog zbog kojeg Ibrahim, a. s., nije razbio i najveceg kumira:
“To je ucinio ovaj najveci od njih, pitajte ih ako umiju govoriti’’ - rece on. (Al-Anbiya’, 63)
Nakon ovog Ibrahimovog odgovora, nevjernici su, htjeli ili ne, razmišljali i shvatili da njihovi kumiri nemaju moc govora. Ovi ljudi koji nisu vjerovali Ibrahimu, koji im je do tada objašnjavao da ti komadi kamena nemaju nikakve moci, ovim njegovim mudrim planom su shvatili ovu cinjenicu:
I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: “Vi ste, zaista, nepravedni!” (Al-Anbiya’, 64)
Medutim, ovo pokajanje nevjernika potrajalo je veoma kratko. Unatoc tome što su shvatili istinu, samo da bi nastavili sa politeistickim sistemom, koji je odgovarao njihovim prolaznim dunjaluckim interesima i koji su naslijedili od svojih predaka, oni su se ponovo suprotstavili Ibrahimu, a. s.:
Zatim glave oboriše i rekoše: “Ta ti znaš da ovi ne govore!” “Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu štetu otkloniti?” - upita on. “Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?” - “Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hocete išta uciniti!” - povikaše. (Al-Anbiya’, 65-68)
Stavovi koje je u ovom kazivanju izražavao Ibrahim, a. s., pokazatelji su jednog detaljnog i mudrog plana. Rijecima ‘‘bolestan sam’’ svoj narod je udaljio od sebe i tako formirao mogucnost za slobodno djelovanje. Potom je porazbijao kumire, ali je netaknutim ostavio najveceg od njih. To je ucinio misleci kakve bi mogle biti reakcije naroda koji vidi razbijene kumire. Ova klopka koju je pripremio Ibrahim, a. s., pokazuje nam da je on djelovao Allahovim nadahnucem i da je bio pejgamber koji je posjedovao izuzetnu pamet i pronicljivost. Allahovim nadahnucem, on je skovao jednu mudru klopku i, uz Allahovo odobrenje, ostvario dobre rezultate. Nakon što je porazbijao kumire, rijecima da je to ucinjeno od strane najveceg kumira, svoj narod je usmjerio na preispitivanje svoga vjerovanja. Tako je, etapu po etapu, realizirao svoj plan koji je prethodno skovao.
Jedan od stvarnih ciljeva Ibrahimovog razbijanja kumira je primoravanje naroda na poimanje nivoa besmislenosti vjerskog sistema koji su posjedovali. Znao je da ce, ukoliko ne shvate besmislenost toga što cine, oni ponovo naciniti nove kumire i na isti nacin nastaviti sa svojim idolopoklonstvom. Zbog toga je bilo važno biti povodom za njihovo poimanje da je klanjanje kumirima velika zabludjelost, koja se kosi sa vjerom i Objavom jedinog Boga, Allaha, dž.š.
Vjerovati da kipovi, koji ne jedu, ne piju i nemaju mogucnost kretanja, mogu covjeku naciniti neko zlo ili, pak, prirediti bilo kakvu korist - oni koji tako misle, idolopoklonici, kada se nadu u problemima ili nevoljama, pomoc ocekuju od kumira, od njih mole za pomoc, ne cine ono za što misle da im kumiri zabranjuju. Oni strahuju od tih kipova, vjeruju da su oni stvorili cijeli kosmos i sva živa bica, da upravljaju cijelom vasionom, da covjeku daju zdravlje, bericet, nafaku, snagu i razumijevanje. Toliko su bili lišeni razuma i poimanja da su zapali u tako veliku zabludu i besmislicu. U kako velikoj nastranosti su se nalazili nevjernici Allah, dž. š., nam u Kur’anu saopcava na slijedeci nacin:
I koji im ne mogu pomoci niti mogu pomoci sebi? A ako ih zamolite da vas na Pravi Put upute, nece vam se odazvati; isto vam je molili ih ili šutjeli. (Al-A’raf, 192-193)
Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oci da njima gledaju, ili uši da njima cuju? Reci: “Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hocete lukavstvo smislite i ne odugovlacite.” (Al-A’raf, 195)
Medutim, misliti da je ovakav mentalitet bio svojstven samo periodu Ibrahima, a. s., bila bi velika zabluda. Idolopoklonstvo još živi, samo pod drugim imenima. Ilustracije radi, idolopoklonicka ubjedenja na koja je nailazio Ibrahim, a. s., pokazuju veliku slicnost sa dogmama savremenih darvinista.

Slicnost izmedu idolopoklonickog naroda Ibrahima, a. s., i današnjih darvinista
Nevjernicki narod iz perioda Ibrahima, a. s., pravio je kipove od kamena, zemlje i drveta, a potom se klanjao ovim kumirima koje su svojerucno napravili. U skladu sa svojim nastranim vjerovanjem, vjerovali su da kumiri, koje su obožavali, posjeduju moc kojom utjecu na funkcioniranje kosmosa. Prema ovom sujevjerju, kumiri su imali moc donošenja odluka i njihovog provodenja, te kažnjavanja ili usmrcivanja živih bica. Drugim rijecima, aktualni nevjernici imali su ubjedenja da neživa materija, koja je sacinjavala ove kipove, navodno posjeduje moc stvaranja i upravljanja ljudima. Bez ikakve sumnje, to je velika izopacenost, veliki grijeh na koji Allah, dž. š., upozorava u Kur’anu. Allah, dž. š., u jednom kur’anskom ajetu kaže slijedece:
Allah nece oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit ce manje grijehove od toga kome On hoce. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim cini, izmišljajuci laž, grijeh veliki. (An-Nisa’, 48)
I oni koji danas brane Darwinovu teoriju evolucije slijede jedno neosnovano poimanje, koje umnogome nalikuje na nastranu vjeru ovih ljudi koji su živjeli u vrijeme Ibrahima, a. s. I oni, isto tako, vjeruju da mutna voda, koja sadrži razne minerale i elemente, poput karbona, hidrogena, kiseonika, kalcijuma, magnezijuma i željeza, uz pomoc vremena i slucajnosti postiže izuzetnu moc i slobodnu volju. Prema darvinistickim izopacenim tvrdnjama, od blata iz prvog perioda Zemlje je, vremenom, uz pomoc slucajnosti, nastao život. Odluku o formiranju svih ljepota prirode, životinja i, što je najbitnije, covjeka kao svjesnog bica, navodno je donijela ova trojka: opet ova mutna voda, vrijeme i slucajnost. Korijeni ovog neodrživog vjerovanja dosežu do prihvatanja nežive materije kao bica koja posjeduju razum i volju, koja su ustanju donositi odluku i provoditi je, i na taj nacin se materija doživljava gotovo kao Božanstvo. Na taj nacin se tvrdi da su sva bica vidljiva u cijelom kosmosu nastala sama od sebe i u ishodu slucajnosti, i svako bice, zajedno sa slucajnostima, prihvata se kao svojevrsno božanstvo. Medutim, svako onaj ko, pocevši od svog tijela, analizira živa bica koja ga okružuju, vidjet ce da je cijeli kosmos stvorio Stvoritelj neogranicene moci, razuma i znanja. Svaki detalj, od savršenog sklada izmedu njegovog tijela i planete na kojoj živi, do harmonije izmedu galaksija, zvijezda, svih ostalih nebeskih tijela i Zemlje, koja je ukrašena nebrojenim jedinstvenim blagodatima, dokazi su postojanja jednog neograniceno milostivog i saosjecajnog Stvoritelja. Taj superiorni Stvoritelj je Uzvišeni Allah, dž. š., Gospodar svjetova. Ovu sasvim ocitu cinjenicu, koju ce covjek dokuciti uz malo razmišljanja, Allah, dž. š., saopcio je cijelom covjecanstvu putem vjerovjesnika, kakav je bio Ibrahim, a. s. Unatoc tome, veliki broj njih je tokom povijesti negirao cinjenice koje su im se saopcavale, bili su ustrajni u poricanju Allahovog postojanja. U Svojoj posljednjoj Objavi, Kur’anu, Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava postojanje ovakvih ljudi:
Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom, da ce, ako im dode cudo, sigurno, zbog njega vjernici postati. Reci: “Sva cuda su samo u Allaha!” A odakle vi znate da ce oni, kad bi im ono došlo, vjernici postati, i da Mi srca njihova i oci njihove necemo zapecatiti, i da nece vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih necemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni? Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih ocigledno sve dokaze sabrali - oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali vecina njih ne zna. (Al-An’am, 109-111)
Kao što se vidi, tvrditi da su besvjesni minerali, atomi i slucajnosti izveli besprijekorne kreacije i klecati pred totemima i od tih drvenih kipova tražiti zdravlje i bericet - nije ništa drugo do nastavak iste izopacenosti. Jedina razlika je u imenima kojima se nazivaju te izopacenosti, pojmovi koji se koriste za definiranje toga.
Prema ubjedenju idolopoklonicke zajednice, u kojoj je živio Ibrahim, a. s., postojali su razliciti kumiri koji su organizirali i upravljali kosmosom, usmjeravali i u životu držali živa bica. Darvinisti, takoder, vjeruju da su, pod utjecajem nežive materije (atoma, molekula, prirodnih sila, hemijskih i fizickih odlika tijela) na jedan slican nacin, formirana sva živa bica i besprijekoran dizajn kosmosa. Poput idolopoklonickog pripisivanja jedne ovakve moci kumirima, pojmovima kao što su ‘‘samostalno organiziranje materije’’ i ‘‘prirodno stvaranje vrsta’’, darvinisti, isto tako, pripisuju materiji jednu imaginarnu moc stvaranja, tj. idoliziraju je.
Ova situacija je veoma ocita u popularnim publikacijama koje brane teoriju evolucije. U tekstovima ovih publikacija cesto se govori o darvinistickim kumirima, a vodeci od tih kumira je obilježen pojmom ‘‘majke prirode’’. Pobornici ove zablude vjeruju da se svi razvoji i promjene u kosmosu dešavaju usmjeravanjem i voljom tzv. “majke prirode”. Misle da besprijekorne ljepote u živim bicima, nastanak svih živih bica, njihova smrt, prirodne nepogode... dolaze od “majke prirode”; komentiraju to kao njenu srdžbu ili blagonaklonost, odnosno cudo. Govoreci o nekoj ljepoti iz ljudskog okruženja ili o nekoj katastrofi, oni koriste recenice koje iznose zabludjelosti kao što su ‘‘poklon prirode covjeku’’ ili ‘‘srdžba majke prirode’’. Medutim, oni ne donose objašnjenja u kontekstu iz cega “majka priroda” crpi moci, šta je to ili ko je, zapravo, “majka priroda”. To je, nesumnjivo, velika besmislenost, jedna ružna obmana. Aktualni krugovi sasvim otvoreno Bogu pripisuju ortaka i to svoje izopaceno ubjedenje nastoje utemeljiti na navodno naucnim osnovama. Jedan od suvremenih kriticara darvinizma, americki mislilac prof. Philip Johnson, na slijedeci nacin objašnjava da je vjera u teoriju evolucije, a generalno i u materijalisticku filozofiju, svojevrsno idolopoklonstvo:
Poricanje je za nas ljude uvijek bila jedna zavodljiva strast. Što se tice otvorenog ateizma, on je samo najpovršniji oblik poricanja. (...) A druga stara strategija (poricanja) je smještanje pod svoju kontrolu nekog drugog bica, umjesto Stvoritelja. To se naziva idolopoklonstvom. Primitivna plemena su kumire pravili od drveta ili od gline. Što se, pak, tice savremenih intelektualaca, oni svoje teorije dovode na nivo kumira. (...) Ako cak i koriste rijec ‘Bo’g, oni to prikazuju kao slucajnost i zakon prirode. Svi oni koji koriste ovu strategiju stavljaju stvorenja na mjesto Stvoritelja, a to je, inace, bit idolopoklonstva.3

Darvinisti vjeruju da se sva živa i neživa materija univerzuma formirala u određenom vremenskom razdoblju pod utjecajem hemijskih i fizičkih odlika atoma, molekula, prirodnih sila, tijela i uz pomoć slučajnosti. Međutim, živo biće se ne bi formiralo čak i kada bi se ispunili svi ovi uvjeti koje ističu darvinisti. Neka, kako je to ilustrirano na narednoj stranici, darvinisti u jedan barel stave sve atome, enzime, hormone, koje čine živa bića, a, pored toga, i sve željene elemente, neka to, potom, izmiješaju na željeni način i neka čekaju koliko god žele, ako hoće i milionima godina. Bilo što uradili, bilo koliko čekali, iz tog barela neće izaći nijedno živo biće; ne samo to, iz svega toga neće moći postići čak ni samo jednu ćeliju jednog živog bića
I, doista, ‘‘stavljati na mjesto Svemogucega”, Koji je iz nicega stvorio cijeli univerzum, nemocna bica koja su i sama stvorena osnova je idolopoklonstva koje datira hiljadama godina. Upravo, i Ibrahim, a. s., se borio protiv naroda koji je, posjedovao isti zabludjeli pogled na svijet. Ovu cinjenicu Allah, dž. š., na slijedeci nacin istice u Kur’anu:
Kada je rekao ocu svome: “O, oce moj, zašto se klanjaš onome koji nit cuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? (Maryam, 42)
Kad on ocu svome i narodu svome rece: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noc klanjate?” Oni odgovoriše: “I naši preci su im se klanjali.” “I vi ste, a i preci vaši su bili u ocitoj zabludi” - rece. (Al-Anbiya’, 52-54)
Sasvim je jasno da materija ne posjeduje svijest, i, prema tome, velika je zabluda pripisivati svijest materijalnim bicima. Atomi, molekuli, blatnjava voda ili slucajnosti ne posjeduju razum, a ni moc donošenja odluke i razmišljanja. Atomi su nerazumna, neživa materija. Medutim, ocita je cinjenica da sve u kosmosu bivstvuje jedino zahvaljujuci postojanju jednog superiornog razuma i volje. Ovaj superiorni razum i volja pripadaju Allahu, dž. š., Gospodaru svih svjetova. Cijeli kosmos djelo je i proizvod Allaha, dž. š., Koji posjeduje neograniceno znanje. U svakom detalju kosmosa jasno je vidljiva besprijekornost Allahovog stvaranja, superiorni razum i izuzetno znanje. Sve živo i neživo Allah, dž. š., stvorio je iz nicega, svako od ovih stvorenja obdario je izuzetnim odlikama, koje covjeka ostavljaju zapanjenim.
Ibrahim, a. s., je ljudima pokazao da Mjesec, Sunce ili zvijezde ne mogu imati moc stvaranja, i tako ih pozvao da vjeruju u Allaha, dž. š., i da odustanu od širka. A put koji je tom prilikom slijedio, kao što smo ranije istakli, sadrži važna upozorenja za nas. Ibrahim, a. s., je, Allahovim nadahnucem, na najmudriji i najdojmljiviji nacin, prvo iznio “nemogucnosti”, odnosno zašto su ubjedenja koja predstavljaju osnovu idolopoklonstva neodrživa i neosnovana. Metod koji je on koristio svojevrstan je vodic svim vjernicima. Odredeni savremeni krugovi smatraju nepotrebnim iznošenje neosnovanosti ateistickih filozofija, kao što su darvinizam i materijalizam te zabluda onih koji ih brane. Prema njima, dovoljno je objasniti Allahovu superiornu umjetnost stvaranja i nema potrebe govoriti o neodrživosti darvinizma. Medutim, to je jedan krajnje pogrešan ugao posmatranja, buduci da je jedan od najbitnijih nacina ispravljanja pogrešnog nacina rasudivanja, na koji su godinama ljudi naviknuti, jedno po jedno objašnjenje svih pitanja urezanih u njihovim svijestima. Zato, iznoseci dokaze o Allahovom postojanju i cinjenice o Njegovom stvaranju, neizostavno je potrebno objasniti i zašto je neodrživa teorija evolucije. Ljudi ce na taj nacin shvatiti koliko njihove ideje oskudijevaju u potporama, da godinama jure za jednom velikom prevarom i lakše ce poimati da je Allahovo postojanje jedna krajnje ocita cinjenica.
Objašnjenje, stavku po stavku, razloga neodrživosti darvinizma uništava sva navodna uporišta onih koji brane tu ideju. Na taj nacin ce biti iznesene sve zablude i nemogucnosti. I Ibrahim, a. s., je, zahvaljujuci izuzetnom poimanju i pronicljivosti, koje proisticu iz zanosne vjere u Allaha, dž. š., na najmudriji nacin i dokazima iznio zašto kumiri od kamena i drveta, ili Sunce, Mjesec i zvijezde ne mogu biti Bog. Isto tako, i ljudi koji pozivaju na cinjenice o Allahovom postojanju i stvaranju bi, lijepim moralom i jakom vjerom, trebali slijediti isti metod Ibrahima, a. s., koga je Allah, dž. š., ucinio uzorom covjecanstvu.
A druga slicnost izmedu Ibrahimovog naroda i darvinista je sadržana u odgovorima naspram nacinjenih poziva. Idolopoklonici su shvatili da kipovi nacinjeni od kamena i drveta nemaju nikakvu moc, što su i sami istakli. Ovu cinjenicu nam Allah, dž. š., saopcava slijedecim ajetom: “I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: “Vi ste, zaista, nepravedni!” (Al-Anbiya’, 64). Medutim, unatoc tome što su cinjenice jasno vidjeli i srcem ih prihvatili, oni su bili ustrajni u negiranju, bili su odlucni u odanosti svojim kumirima.
I darvinisti veoma dobro zanju da je, naspram nauke, teorija evolucije izgubila sva uporišta, da je konkretnim naucnim dokazima danas nemoguce dokazati darvinizam. (Detaljnije v. Evrimcilerin Itiraflari, 2. izd., Harun Yahya, Arastirma Yayincilik.) Svaki rad, koji iznosi dokaze superiornog Allahovog stvaranja, odvlaci ih u još vece beznade i poraz. Primjeri besprijekorne kreacije u živim bicima, kompleksni sistemi i detalji savršenog stvaranja uzastopno se saopcavaju od strane naucnika, a darvinisticke tvrdnje, jedna po jedna, pobijaju se naspram kategorickih naucnih otkrica. Medutim, darvinisti to otvoreno ne priznaju, te misli da oni aktualiziraju samo ‘‘izmedu redova’’ i nevoljko, ali ih ne prihvataju u pravom smislu rijeci. Na svakoj raspravi u ovom kontekstu darvinisti nastavljaju sa slijepim branjenjem svojih teorija zanemarujuci pri tome dokaze koji su oprecni njihovim tvrdnjama.
Upravo u ovoj tacki vjernici nikako ne smiju gubiti iz vida jednu veoma važnu cinjenicu: nije bitno neku cinjenicu ver-balno potvrditi i prihvatiti je spolja; bitno je i srcano biti svjes-tan ove cinjenice. Darvinisti su, takoder, u stanju srcanog pri-hvatanja cinjenice stvaranja. To što pred ljudima ne izražavaju svoje iskrene misli ne mijenja na stvari. Štaviše, to što, iako veoma dobro razumiju cinjenicu stvaranja, darvinisti negiraju stvaranje, iznosi nam, jednu cinjenicu najavljenu Kur’anom u kome se kaže: ‘‘Samo ce jedna mala grupa vjerovati.’’
A dužnost koja pripada vjernicima bi trebala biti konstantno objašnjavanje istine, razvijanje novih stilova i metoda za one koji ne mogu shvatiti, vodenje jedne sveobuhvatne idejne borbe radi prezentiranja Allahove vjere na najljepši nacin. Osobe koje ce voditi ovu borbu trebale bi biti bogobojazne i predane Allahu, dž. š., pošto je, Allah, dž. š., Taj koji ce mudrošcu obda-riti sagovornike. Sve ce ono što se objasni pobuditi pažnju onih kojima se objašnjava samo ukoliko to Allah, dž. š., htjedne.
Ibrahim, a. s., je, takoder, veoma strpljivo postupao u toku pozivanja svoga naroda, svojom bogobojaznošcu i predanošcu bio je uzor svim ljudima. Znao je da je Allah, dž. š., uvijek sa njim, vjerovao je da je, kao i svaki trenutak, i naizgled teške slucajeve stvorio Allah, dž. š., i da ce ih okoncati na najljepši i najhajirniji nacin. Koliko god je to bilo u njegovoj moci, pružao je otpor prijetnji naroda, ali, svjestan da okoncanje toga pripada Allahu, dž. š., oslanjao se i uzdao u Njega. Naspram ove njegove uzorne bogobojaznosti, Allah, dž. š., ga je uvijek cinio jakim i uspješnim.
Ibrahimova, a. s., idejna borba
Ibrahimov narod je bio jedna despotska zajednica, koja je bila ustrajna u nevjerovanju i, kako se saopcava u Kur’anu, nastojali su se upustiti u prepirku sa ovim cijenjenim covjekom. Što se tice Ibrahima, on je pokazivao veliko strpljenje na sve ono što ga je snalazilo, iskazivao je jedan izuzetan moral pokoravajuci se Allahu, dž. š., i zahvaljujuci Mu. Prilikom pozivanja svog naroda, Ibrahim, a. s., je uvijek iznosio konkretne dokaze, a zahvaljujuci izuzetnoj mudrosti kojom ga je obdario Allah, dž. š., iznosio je najdojmljivije primjere i koristio krajnje ubjedljiv metod. Pokazivao je moral sa kojim ce Allah, dž. š., biti zadovoljan, ljudima je uvijek pristupao srdacno i milostivo.
Planom koji je primjenjivao, Ibrahim, a. s., je porušio sva temeljna uporišta na kojima se zasnivala izopacena vjera njegovog idolopoklonickog naroda. Argumentirano je dokazao da ta njihova zabludjela vjera nema ni najmanje racionalne osnove, da se sukobljava sa logikom, da je to vjerovanje koje je u suprotnosti sa Allahovom Objavom.
Što se tice naroda, a osobito njegovog oca Azera, oni su naspram Ibrahima, a. s., namjeravali koristiti despotske metode. Medutim, Ibrahim, a. s., je samo idejno djelovao, iznio je nivo znacaja vodenja idejne borbe naspram nevjernika. Njegovi neprijatelji su ga namjeravali kamenovati, protjerati sa ognjišta, pa cak i ubiti, ali on je na sve te njihove brutalnosti odgovarao jedino lijepom rijecju. To je jedna superiorna eticka odlika koju Allah, dž. š., vjernicima nareduje u Kur’anu:
Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa ce ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. (Fussilat, 34)
Ibrahim, a. s., se pokorio Allahu, dž. š.; njegova jaka vjera u Allaha, iskrenost, predanost i pokornost su mu uvijek davali snagu naspram dušmanskog ponašanja njegovog naroda. Razvio je veoma efikasne metode za objašnjenje Allahovog postojanja. Tokom cijelog svog života je velikom odlucnošcu i zanosom vodio idejnu borbu protiv nevjernika, a pri tome nije ocekivao ništa drugo do Allahovo zadovoljstvo, milost i Džennet.
Nikako ne smijemo gubiti iz vida da je mnogo lakše živjeti u okruženju u kome svi vjeruju u Allaha, dž. š., i žive prema postizanju Njegovog zadovoljstva. U ovakvom društvu covjek može, promatrajuci živote bližnjih, lahko pronaci ispravni put. Medutim, vjerovati, voditi život kojim ce Allah, dž. š., biti zadovoljan, u okruženju u kome dominiraju ateisti, oni koji negiraju Allaha, dž. š., iziskuje jednu daleko ozbiljniju odlucnost i, prema tome, moguce je da je to makbulnije kod Allaha, dž. š. (Allah, dž. š., najbolje zna.) Eto, Ibrahim, a. s., je i u tom pogledu jedan sretan insan koga je Allah, dž. š., uzvisio nad ostalim ljudima.
Neke ljude danas obuzima beznade zbog toga što odredeni krugovi iz njihovog okruženja negiraju Allahovo postojanje i što vode život oprecan kur’anskom moralu, gube ushicenje u kontekstu postizanja Allahovog zadovoljstva. Medutim, musliman je dužan srdacno se predati Allahu, dž. š., i voditi život kojim ce On biti zadovoljan, pa makar i cijeli svijet bio ateisticki nastrojen. Ajetom: Ibrahim je bio primjer cestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim. (An-Nahl, 120), Allah, dž. š., saopcava da je Ibrahim, a. s., bio rob koji je bio u stanju sam živjeti istinskom vjerom, koji se usmjeravao jedino Allahu, dž. š. Upravo iz tog razloga i svi vjernici, poput Ibrahima, a. s., trebaju ispoljavati cvrstu odlucnost i, bez obzira na okolnosti, biti nepokolebljivi naspram nevjernickih smicalica i prijevara.
Namjera Ibrahimovog bacanja u vatru
Pobješnjeli zbog porazbijanih kumira, nevjernici su odlucili silom i presijama odgovoriti Ibrahimu, a. s. U tom smislu su pribjegli jednoj velikoj tiraniji, kao što je spaljivanje Ibrahima, a. s., bacanjem u vatru:
“Pripremite za njega lomacu” - povikaše - “pa ga u vatru bacite?” I htjedoše ga na muke staviti, ali Mi njih ucinismo poniženim. (As-Saffat, 97-98)
A u jednom drugom ajetu Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava koliko je narod neprijateljski pristupao Ibrahimu, a. s., da su pripremili klopku da ga neizostavno ubiju:
Odgovor naroda njegova bijaše: “Ubijte ga ili spalite!” - ali, Allah ga je iz vatre izbavio. To su, uistinu, dokazi za narod koji vjeruje. (Al-’Ankabut, 24)
To što su, unatoc tome što su jasno vidjeli dokaze Allahovog postojanja, nevjernici u sebi osjecali gnjev toliko silan da su Ibrahima, a. s., bacili u vatru, ilustrativan je pokazatelj njihove mržnje i nepodnošljivosti prema vjerovjesnicima i vjernicima uopce. Allah, dž. š., nas u Kur’anu obavještava i o drugim vjernicima koji su od strane nevjernika baceni u vatru:
Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjernici radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali. (Al-Burudž, 4-8)
Medutim, kao i sve ostale nevjernicke klopke, Allah, dž. š., je osujetio i njihovu tiraniju. Za mucenja koja su doživljavali vjernici od Allaha, dž. š., dobijaju veliki sevap, a nevjernici, koji su im cinili tu tiraniju, zaslužuju vjecni džehennemski azab.
Na prvi pogled se misli da ce od strane mnogobrojnih nevjernika Ibrahim, a. s., biti uhvacen i ubijen spaljivanjem. Ali, kao što se smrt dešava jedino Allahovom voljom, i vatra svojstvo paljenja poprima jedino Njegovom voljom. Stvoritelj svega, Allah, dž. š., je u tom trenutku naredio vatri da prema Ibrahimu, a. s., bude ‘‘hladna i svježa’’; nevjernicka klopka je tako bila osujecena:
“O, vatro,” - rekosmo Mi - “postani hladna, i spas Ibrahimu!” I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogucismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (Al-Anbiya’, 69-71)
Kao što je pomagao i svim ostalim pejgamberima, Allah, dž. š., je u ovom teškom trenutku na najljepši nacin pomogao i Ibrahimu, a. s. Kao što je Musau, baš kada su ga sustizali faraon i njegova vojska, razdvajanjem mora otvorio put, a potom potopio faraona i njegove vojnike, i klopka pripremljena za Ibrahima, a. s., je osujecena jednom velikom mudžizom. Svojom pronicljivošcu, hrabrošcu i bogobojaznošcu, naspram ove nevjernicke klopke, Ibrahim, a. s., je uzor vjernicima. Zato što je posjedovao krajnje cvrstu vjeru, bio je svjestan da je sve ono što ga je spopadalo bilo zacrtano u njegovoj sudbini, da se sve odvija prema Allahovom planu. Stoga, je znao da je, cak i u dogadajima koji su izgledali kao neprilika, Allahova pomoc i podrška uvijek na strani vjernika. To je Allahovo obecanje: “Allah nece dati priliku nevjernicima da unište vjernike” (An-Nisa’, 141).
Uzimajuci za uzor Ibrahima, a. s., koji se vjerom u Allaha, dž. š., pokornošcu i uzornim moralom hvali u Kur’anu, i vjernici bi, isto tako, naspram nevolja trebali uvijek iskazivati jednu snažnu pokornost Allahu, dž. š., i ne zaboravljati da je Allah, dž. š., Stvoritelj svega. Svi dogadaji za koje se misli da ce donijeti nedace zapravo su iskušenja i realizirat ce se na srecu vjernika. U tom slucaju, najprikladnije je ponašanje vjernika, za posti-zanje Allahovog zadovoljstva, da uvijek budu usrdni i nepo-kolebljivi i da se stalno oslanjaju i uzdaju u Allaha, dž. š.
Zbog toga klopke, zavjere i napadi nevjernika ne mogu biti povod da vjernike obuzme tuga, da osjecaju nespokojstvo. Naprotiv, to uvijek prouzrokuje povecano ushicenje i približavanje Allahu, dž. š. Allah, dž. š., je u ovom kontekstu u Kur’anu našem Pejgamberu naredio slijedece:
Strpljiv budi! Ali, strpljiv ceš biti samo uz Allahovu pomoc. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova. Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone i koji dobra djela cine. (An-Nahl, 127-128)
Išareti na današnje vrijeme u kazivanju o Ibrahimu, a. s.
Ajetom :”O, vatro,” - rekosmo Mi - “postani hladna, i spas Ibrahimu!” (Al-Anbiya’, 69) Allah, dž. š., je saopcio da vatra nije naudila Ibrahimu, a. s. Time su osujecene smicalice nevjernika, Allahovom vjerovjesniku oni nisu mogli naciniti ni najmanju štetu. Ovi ajeti, u isto vrijeme, sadrže važne znakove današnjice. (Allah, dž. š., najbolje zna.)
Danas se, kao što je poznato, uz pomoc savremene tehnologije proizvode štofovi i materijali razlicitih odlika. Od tih materijala se pravi odjeca i orude otporno na vatru. Ilustracije radi, izraduje se odjeca od konca i štofova, koja covjeka štiti od vatre, plamena, iskre ili bilo kojih drugih zapaljivih efekata. Ovo je odjeca koja je otpornija na plamen, koja se teže pali, koja sporije gori i koja se sama od sebe gasi prilikom odstranjivanja plamena ili izvora toplote.
Materijali proizvedeni od stakla, aramida, novoloida, sulfara i vlakana koja ih obavijaju, isto su tako nezapaljivi i otporni na visoke temperature. Radi postizanja otpornosti od zapaljivosti ovog materijala, koji se proizvodi od razlicitih vlakana, vodi se racuna o težini štofa, njegovom tkanju, strukturi, otpornosti i performansu koji pokaže prilikom raznih testiranja. Odjevni predmeti proizvedeni od vatrootpornog materijala, kao što su košulje, hlace, jakne, obuca, rukavice, carapi i kape, koriste se u naftnim rafinerijama, u prizvodnji hemijskih materijala, u elektro i gasnim postrojenjima, celicnoj industriji, proizvodnji aluminijuma, u firmama u kojima se vrši zavarivanje, u zrakoplovnoj i svemirskoj industriji, gradevinarstvu, protivpožarnim službama i sl.4
Moguce je da se u navedenom ajetu upozorava na ovo veliko naucno dostignuce koje se po-javljuje u ahir-i zemanu i na to da ce se proizvo-diti štofovi i mate-rijali otporni na vatru, a, Allah, dž. š., zna.
Mudrosti u Ibrahimovom, a. s., pozivanju Metodom pitanja je ljude upozoravao na Istinu
Na razmišljanje o tome da kumiri kojima se klanjaju ne posjeduju nikakvu moc, Ibrahim, a. s., je svoj idolopoklonicki narod naveo metodom postavljanja pitanja:
“Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu štetu otkloniti?”... (Al-Anbiya’, 66)
Postavljanje pitanja osigurava da ljudi, koristeci svoju logiku, postanu svjesni stanja u kome se nalaze. Ovo je jedan veoma bitan metod pozivanja. Naspram iskrenih i mudrih pitanja, oni koji negiraju Allaha, dž. š., doživljavaju veliki slom pošto su sasvim ocigledni dokazi Allahovog postojanja. Jasno je da ce velika zabluda biti formiranje života okretanjem lica od Allahove vjere i zaboravljanjem na Allaha, dž. š. Ljudi koji posjeduju razum i savjest poimaju Allahovu neoganicenu moc i silu, znaju da je On svemoguc, da posjeduje neograniceno znanje i mudrost i cijeli svoj život formiraju na Allahovom zadovoljstvu. A jedan od najefikasnijih puteva za osvješcavanje onih koji, pod utjecajem šejtana, ne razmišljaju o ovim cinjenicama i koji se nalaze u zabludi je postavljanje pitanja koja ce ih probuditi iz sna nepromišljenosti i osvježiti njihovu pažnju. Allah, dž. š., u nizu kur’anskih ajeta razlicitim pitanjima ljude poziva na razmišljanje:
Kažite vi Meni: vodu koju pijete - da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo je slanom uciniti - pa zašto niste zahvalni? Kažite vi Meni: vatru koju palite - da li drvo za nju vi ili Mi stvaramo? Mi cinimo da ona podsjeca i da bude korisna onima koji konace; zato hvali Gospodara svoga Velicanstvenog! (Al-Waqi’a, 68-74)
Objašnjavajuci vjerski moral, vjernici mogu, u skladu sa stanjem sagovornika, bistrinom njegovog razuma i da li se odnosi savjesno ili ne, oprobati niz metoda. Ako je onaj koji se poziva osoba osjetljiva na Allahove ajete i osoba bistrog razuma, poimanje vjerskog morala bit ce veoma lahko. Medutim, ako je, poput Ibrahimovih sagovornika, rijec o oholim i bezdušnim osobama, onda ih je, na neki nacin, potrebno probuditi, izvuci ih iz stanja bezbrižnosti i idejno ih uzdrmati. Ovakvi ljudi su, zbog svoje oholosti, u jednoj nesvjesnosti u kojoj nece moci vidjeti Istinu, a ako je i vide nece je prihvatiti. Tvrdoglavo brane ispravnost svojih vjerovanja i ne trpe cak ni slušati drugaciju ideju. Postavljanje pitanja suprotnoj strani jedan je od najmudrijih metoda, koji ce najbrže uroditi plodom u kontekstu pobijanja ideje koju u jednoj takvoj situaciji brani ta osoba. Tako ce osoba doci u koliziju sa zabludjelom vjerom koju brani i sama se uvjeriti u svoju nerazboritost, u to kako je zapala u jednu izopacenu i neodrživu vjeru.
Drugi znacaj postavljanja pitanja je, isto tako, onemogu-cavanje suprotnoj strani da izbjegne razmišljanje o onome o cemu se govori. Kao što se u Kur’anu saopcava, covjek je bice sklono prepirci. Prema tome, naspram objašnjenja neke razlicite ideje, mnogi ce, u principu, prijeci u protunapad nastojeci braniti svoju ideju. Jedan od nacina onemogucavanja ove jalove rasprave je postavljanje pitanja i tako suprotnu stranu usmjeriti ka preispitivanju svoje ideje. Zbog toga što želi odvracati od razmišljanja o Allahu, dž. š., Ahiretu, Džennetu i Džehennemu, šejtan nastoji ljude usmjeriti na put stalnog bježanja od Istine. Metod postavljanja pitanja se može koristiti naspram ovakvih osoba i tako osigurati da oni razmišljaju o cinjenicama o kojima možda nikada ranije nisu razmišljali, kao što je Allahovo postojanje, smisao dunjaluckog života, o tome šta ce biti nakon smrti, o Danu konacnog obracuna itd.
Znacaj iskrenosti i hrabrog ponašanja prilikom pozivanja
Ibrahim, a. s., je jedan odabrani pejgamber, kojeg je Allah, dž. š., obdario mudrošcu i zadužio pozivanjem ljudi u vjeru. On je, poput svih ostalih pejgambera, pozivao ljude na Pravi Put, na postizanje Allahovog zadovoljstva, na život za Ahiret i na uzoran moral. Nacin objašnjavanja tema, metode i stilovi koje su vjerovjesnici koristili prilikom ovog pozivanja trebali bi biti uzor svakom muslimanu; svi muslimani bi, prilikom pozivanja na vjerski moral, trebali pricati i ponašati se kao ovi odabrani ljudi.
Zajednice koje su pejgamberi pozivali u vjeru u Allaha, dž. š., i napuštanje svojih zabludjelih vjerovanja, u biti su cinili nerazumni, surovi ljudi. Medutim, kao što je to ajetom: Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se nareduje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim... (Aš-Šura, 15) Svemo-guci naredio Muhammedu, a. s., svi pejgamberi su se, prilikom pozivanja, ponašali na nacin kako ce Allah, dž. š., biti zado-voljan i pri tome su iskazivali uzoran moral. I naspram Ibra-hima, a. s., nalazio se jedan svadalacki narod koji je bio krajnje odan idolopoklonickoj vjeri svojih predaka. Iako im je Ibrahim, a. s., pokazao apsurdnost politeistickog sistema, oni su se upustili u raspravu sa njim:
I narod njegov se s njim raspravljao. “Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?” - rece on. “Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, bit ce samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaca sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko ce, mi ili vi, biti siguran? Bit ce sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni ce biti na Pravome Putu.” To su dokazi naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hocemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajuci. (Al-An’am, 80-83)
Jedan od najpozornijih momenata u Ibrahimovom pozivanju je, i njegova iskrenost i otvorenost. Govoreci o Allahovom postojanju, govorio je utjecajnim rijecima, usmjerenim ka savjesti sagovornika. Otvoreno ih je opominjao i pozivao na strah jedino od Allaha, dž. š., a to je pokazivalo stepen njegove hrabrosti, pronicljivosti i odlucnosti naspram njih i njihovih kumira. Zabludjelost i besmisao vjerovanja njegovog naroda Ibrahim, a. s., je izražavao jednim iskrenim izlaganjem i efikasnim stilom. To je jedna Allahova naredba saopcena Kur’anom:
Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na rijeci njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što ce ih dirnuti. (An-Nisa’, 63)
Dok je sav njegov narod bio protiv njega, Ibrahimovo ushicenje i odlucnost, koji su refleksija snažne vjere u Allaha, dž. š., njegov efikasan, isken i racionalan stil nadmocno je ponašanje koje dojmljuje svakog savjesnog covjeka. Medutim, zato što je njegov narod bio jedna neupucena zajednica koja nije pristajala na shvatanje bilo cega, Ibrahim, a. s., je nakon toga oprobavao druge metode. Na njihov svadalacki stil on je, kako se u Kur’anu kaže, odgovorio na najljepši nacin. U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., na slijedeci nacin nareduje vjernicima:
Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: “Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.” I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: “Primite islam!” Ako prime islam, onda su na Pravome Putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. - A Allah dobro vidi robove Svoje. (Ali ‘Imran, 20)
Planski djelovati i etapno razmišljati
Kao što smo se na tome zadržali u prethodnom poglavlju, prilikom pozivanja naroda u vjeru u Allaha, dž. š., Ibrahim, a. s., je razradio razne planove i slijedio razlicite metode. Jedan od tih metoda je i prethodno preduzimanje mjera opreza imajuci u vidu moguce opasnosti i reakcije koje ce primiti. U Kur’anu se kaže da je pejgambere Allah, dž. š., podržavao egzistencijalno i znanjem, da ih je obdario izuzetnom mudrošcu, pronicljivošcu i sposobnošcu razumijevanja, da su bili obazrivi robovi, koji su, Allahovim nadahnucem, preduzimali pametne i djelotvorne mjere. Ove izuzetne odlike se na besprijekoran nacin pojavljuju i kod Ibrahima, a. s. Odgovornost koju mu je povjerio Allah, dž. š., on je izvršavao na najljepši nacin; do maksimuma je, u cilju pozivanja ljudi na Pravi Put, koristio sve raspoložive prilike.
Naspram Ibrahima, a. s., nalazila se mnogobrojna zajednica. Štaviše, ova zajednica mu je prijetila ubistvom, kamenovanjem i protjerivanjem sa ognjišta. Što se tice Ibrahima, a. s., on je ove mušrike, koji su kovali razne smicalice, neizostavno želio udaljiti od sebe. Zbog toga im je rekao da je bolestan:
Kad je ocu svome i narodu svome rekao: “Cemu se to vi klanjate? Zar lažna božanstva umjesto Allaha hocete? I šta o Gospodaru svjetova mislite?” I on baci pogled na zvijezde, pa rece: “Ja cu se, evo, razboljeti!” - i oni ga napustiše, uzmaknuvši... (As-Saffat, 85-90)
To što je rijecima koje je izgovorio nevjernike udaljio od sebe, krajnje je mudar i pametan potez. Oni koji su culi da je bolestan udaljili su se od njega misleci da bi to moglo prijeci i na njih, te tako Ibrahimu, a. s., nisu uspjeli nanijeti nikakvo zlo. Ibrahim, a. s., koji je tako ostao sam, dobio je i na vremenu za razbijanje kumira. Da nije tako postupio, oni se ne bi udaljili od njega, a on tako možda ne bi našao priliku da porazbija kumire i pripremi klopku. Ovaj Ibrahimov detaljni plan, koji je skovao radi cišcenja ljudi od mnogoboštva, jedan je od najilustrativnijih primjera njegove bogobojaznosti i to da je djelovao snagom vjere i ljubavi prema Allahu, dž. š. U cilju izvršavanja obaveze pozivanja, kojom ga je Allah, dž. š., zadužio, hrabro i odlucno, ulagao je nesebicne napore kako ne bi pokleknuo ni pred kakvom nevoljom. Od ljudi nije ocekivao nikakvu nagradu, na zlo je uzvracao dobrotom, a cineci to, u fokusu je imao jedino postizanje Allahovog zadovoljstva.
U Kur’anu se iznose i drugi primjeri u vezi sa spašavanjem necega iz ruku zalima, prikazujuci to kao nešto pokvareno, s mahanom’’. Jedan od tih primjera sadržan je u kazivanju o hazreti Hidru, koji je putovao zajedno sa Musaom, a. s. Ti ajeti glase:
I njih dvojica krenuše. I kad se u ladu ukrcaše, onaj je probuši. “Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Ucinio si, doista, nešto vrlo krupno!” (Al-Kahf, 71)
“Što se one lade tice - ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu ladu otimao.” (Al-Kahf, 79)
I u bušenju lade od strane hzr. Hidra, blagoslovljenog roba koga je Allah, dž. š., podržavao jednim posebnim znanjem, pažnju skrece jedna velika pamet, pronicljivost i gledanje unaprijed. U ajetima se naglašava da je hzr. Hidr bio rob cija se snažna vjera u Allaha, dž. š., pokornost i još niz odlika hvale u Kur’anu, ciji je svaki postupak bio zasnovan na hajiru i mudrosti.
Hidr je probušio ladu, a, cineci to, imao je nekoliko bitnih ciljeva. Znao je da se pred njima nalazi jedan despotski kralj koji ce naštetiti i ladi, a i onima koji njome plove; ponesen svojom milošcu, odmah je siromasima pritrcao upomoc. Želio je sprijeciti njihovo padanje u nevolju, podvrgavanje tiraniji nekog despota. Radi toga je, u cilju zaštite ovih siromaha, odmah probušio njihovu ladu i tako ju je, prikazujuci je kao dotrajalu i sa mahanom, spasio iz ruku tirana. U meduvremenu, ladu je oštetio u razumnim granicama, na nacin da se, nakon popravke, ponovo može koristiti. Tako ce oni koji vide ladu misliti da je dotrajala i odustat ce od namjere da je otmu. Medutim, vjernici ce, nakon prestanka opasnosti da tirani otmu njihovu imovinu, lahko opremiti ladu i ponovo je dovesti u ispravno stanje.
U nastavku ajeta se govori o tome da je hzr. Hidr bio rob koji je bez dvoumljenja izvršavao sve Allahove naredbe, koji je, svojim merhametom i saosjecajnošcu, skretao pažnju drugih, koji je bio poznat po privrženosti i dobrotvornosti prema vjernicima, mudri rob koji je pohvaljivan strpljenjem i odlucnošcu.
I Ibrahim, a. s., je, u skladu sa planom kojeg je nacinio u borbi protiv nevjernickog naroda, porazbijao sve kumire kojima su se oni klanjali doživljavajuci ih kao svoja božanstva, ali je citavog ostavio samo jednog. Oni koji su to vidjeli optužili su Ibrahima za razbijanje kumira i namjeravali su ga kazniti zbog toga. Eto, kao što smo i prije istakli, plan kojeg je Ibrahim, a. s., pripremio protiv nevjernika pojavljuje se upravo ovdje:
“To je ucinio ovaj najveci od njih, pitajte ih ako umiju govoriti’’ - rece on. (Al-Anbiya’, 63)
Ovim Ibrahimovim rijecima idolopoklonicki narod, koji je vjerovao da kameni, drveni kumiri upravljaju cijelim univerzumom, da gospodare nad svim živim bicima, ušao je u jednu veoma veliku bezizlaznost, poniženi su i nisu mogli dati nikakav odgovor. Bilo je sasvim ocito da su ti kumiri bili kipovi od komada drveta ili kamena, koji nisu bili živi i nisu posjedovali nikakvu moc. Sasvim je jasno da nisu imali drugog izlaza osim prihvatanja ove nepobitne cinjenice. Medutim, ove istine, u koje su vjerovali i srcem i dušom, oni nisu mogli i verbalno izraziti. A jedan od razloga njihovog takvog postupanja je cinjenica da su, kako Kur’an kaže, bili “nepravedni i oholi” (An-Naml, 14).
A drugo bitno pitanje iz Ibrahimovog pozivanja je to da je, prije no što je prešao na jedno novo objašnjenje, potpuno dokrajcio sva iskrivljena vjerovanja svoga naroda. Allah, dž. š., je Ibrahimu, a. s., dao veliku mudrost, jednu izuzetnu moc razumijevanja i pozivanja. Prilikom pozivanja naroda u vjeru u Allaha, dž. š., koristio je najmudrije, naefikasnije i najpametnije metode. Allahovim nadahnucem je, kao što smo malocas istakli, uništio neodrživu vjeru svoga naroda, na najefikasniji nacin je iznio nivo zabludjelosti i nastranosti njihove politeisticke vjere. Tako je ovaj blagoslovljeni vjero-vjesnik, koga je naš Gospodar ljudima poslao kao opominjaca i spasitelja i koga je uzvisio nad ostalim ljudima, Allahovom voljom, umjesto lažnog poimanja, uspostavio istiniti svjeto-nazor zasnovan na vjeri u Allahovo postojanje, u Njegovu jednocu, svemoc i sveznanje.
Ovaj Ibrahimov mudri put, koji je, Allahovim nadahnucem, slijedio pozivajuci svoj narod na Pravi Put, veoma je bitan vodic koji, kao uzor, mogu koristiti svi muslimani prilikom objašnjavanja vjerskog morala. Ovo pozivanje, koje je Ibrahim, a. s., upucivao svome narodu, pokazuje da je, prilikom pozivanja neke zajednice u vjeru u Allaha, dž. š., prethodno iznošenje bezizlaznosti i proturjecnosti idolopoklonicke vjere te zajednice krajnje mudar i efikasan put. Tako ce ljudi, koji vide da je njihova vjera ustanovljena na osporenim temeljima, uz Allahovu pomoc, mnogo bolje uspjeti poimati superiornost prave vjere, uspjet ce vidjeti da je cijeli univerzum Allah, dž. š., stvorio iz nicega, da Allah, dž. š., posjeduje neogranicenu moc i silu i da obuzima sva živa bica.
Izaslanici koji su došli Ibrahimu, a. s.
Jedna od najvecih Allahovih blagodati kojima je obdario Ibrahima, a. s., je ta što ga je podržavao melecima. Prema saopcenjima koja nam Allah, dž. š., daje u Kur’anu, meleci izaslanici su, u obliku ljudi, posjetili Ibrahima, a. s., u njegovoj kuci:
Da li je doprla do tebe vijest o uvaženim gostima Ibrahimovim kada mu oni udoše i rekoše: “Mir vama!”, i on rece: “Mir vama, ljudi neznani!” (Az-Zariyat, 24-25)
I Ibrahimu smo izaslanike Naše poslali da mu donesu radosnu vijest. “Mir!” - rekoše; - “Mir!” - odgovori on, i ubrzo im donese peceno tele. (Hud, 69)
Kao što se vidi, Ibrahim, a. s., je odmah shvatio da su gosti drugaciji ljudi. Prema ovim gostima, koje uopce nije poznavao, pokazao je primjer jednog izuzetnog gostoprimstva: odmah ih je lijepo pocastio, a, to što je on ucinio manifestacija je njegovog superiornog morala. Cašcenje prije no što to musafiri zatraže jedna je od odlika profinjenosti u koju se muslimani trebaju ugledati. Jedan od primjera Ibrahimove profinjenosti je i to da je taj icram pripremio a da to gosti nisu primijetili:
I on neprimjetno ode ukucanima svojim i donese debelo tele, i primace im ga: “Zar necete jesti?” – upita. (Az-Zariyat, 26-27)
Neznane goste Ibrahim, a. s., nije upitao da li su gladni, štaviše, nije im dao priliku da osjete da se vrše neke pripreme za jelo. Musafir koji nam dode u goste možda se snebiva reci da je gladan i iz samopoštovanja to ne izrazi. Ibrahimovo neprimjetno pripre-manje jela jedan je od pokazatelja njegove pažnje i poštovanja prema musafiru.
Svoje musafire Ibrahim, a. s., je pocastio pecenim ‘‘debelim teletom’’, a to pokazuje da je to jedno veoma ukusno i lijepo jelo. Pripremio im je jedno od najukusnijih, najsvježijih jela, koje pruža veliko zadovoljstvo. A Ibrahimovo pitanje: ‘‘Zar necete jesti?’’ upuceno prilikom postavljanja sofre, opet je jedan od primjera pristojnog ponašanja i izuzetnog morala ovog blagoslovljenog vjerovjesnika koga je Allah, dž. š., ucinio uzorom cijelom covjecanstvu.
Vijesti koje su donijeli izaslanici
Ibrahimovi musafiri nisu jeli ono cime ih je on pocastio:
A kad vidje da ga se ruke njihove ne doticu, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. “Ti se ne boj!” - rekoše oni - “mi smo Lutovu narodu poslani.” (Hud, 70)
To što oni, unatoc tome što se krajnje srdacno odnosio prema musafirima i što ih je lijepo ugostio, nisu jeli jemek kojim ih je pocastio, Ibrahimu je bio jedan pokazatelj da je posrijedi nešto nesva-kidašnje. Nesumnjivo, ovi meleci, koji su mu došli u liku covjeka, iskazali su jedan krajnje neporocan i plemenit moral. Upravo zato što je odmah shvatio da su oni veoma dragocjeni musafiri, i Ibrahim, a. s., se prema njima ponio krajnje gosto-ljubivo. Zauzvrat, izaslanici su otkrili svoj identitet, a potom Ibrahima, a. s., izvijes-tili o radosnoj vijesti o cestitom celjadetu:
... kada su mu ušli i rekli: “Mir!” - on je rekao: “Mi smo se vas uplašili.” “Ne plaši se!” - rekoše - “donosimo ti radosnu vijest, ucena sina ceš imati.” (Al-Hidžr, 52-53)
Naspram ove radosne vijesti, Ibrahim, a. s., i njegova žena ostali su zbunjeni pošto su oboje vec bili u poodmaklim godinama. Štaviše, Ibrahimova žena nije imala djece. Na ovu radosnu vijest izaslanika Ibrahim, a. s., je odgovorio slijedecim rijecima:
“Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?” - rece on - “cime me radujete?” “Donosimo ti radosnu vijest koja ce se doista obistiniti” - rekoše oni -, “zato nadu ne gubi!” (Al-Hidžr, 54-55)
A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu. “Jadna ja!” - rece - “zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobicno!” (Hud, 71-72)
Ovo je za Ibrahima, a. s., bila vijest o jednoj velikoj mudžizi. Kada je, u cudenju, njegova žena, koja je bila zabezeknuta ovom viješcu izaslanika, upitala kako ce se poroditi, izaslanici su dali slijedeci odgovor: “Tako je odredio Gospodar tvoj” - rekoše oni - “On je Mudar i Sveznajuci” (Az-Zariyat, 30). A u drugom ajetu Allah, dž. š., saopcava da se Ibrahim, a. s., i njegova žena ne trebaju cuditi ovoj Njegovoj moci:
“Zar se cudiš Allahovoj moci?” - rekoše oni - “Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesnickoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!” (Hud, 73)
Izaslanici su, osim toga, Ibrahima, a. s., podsjetili i na slijedecu cinjenicu:
“Donosimo ti radosnu vijest koja ce se doista obistiniti” - rekoše oni -, “zato nadu ne gubi!” (Al-Hidžr, 55)
Izgubiti nadu u Allaha, dž. š., duševno je stanje onih koji žive udaljeni od vjere. Neispunjenjem odredenih ocekivanja, takve ljude obuzima beznade i vjeruju da se njihove želje nikada nece ostvariti. To je, pak, pokazatelj da oni nisu u stanju ispravno poimati Allaha, dž. š. Što se tice Ibrahima, a. s., on je, kao nepokolebljivi uzdanik u Allaha, dž. š., iskazivao uzorne moralne vrline.
Svjestan Allahove moci, sve ono što želi, vjernik traži od Allaha, dž. š., i nada se u Njega. Ne smije se zaboraviti da je On Stvoritelj okolnosti, a i ishoda koji nastaju u vezi s tim, da je On onaj koji je na Zemlji uspostavio zakone. Kada nešto odluci, On samo kaže ‘‘Budi!’’ i to se odmah desi. Zato što je kod Allaha, dž. š., sve moguce, vjernik je u svakoj svojoj želji obuzet nadom. Svoju svemoc Allah, dž. š., u Kur’anu istice na slijedeci nacin:
On je stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluci, za to samo rekne: “Budi!” - i ono bude. (Al-Baqara, 117)
Insan koji spozna ovu cinjenicu zna da je i barijere, koje izgledaju kao nepremostive, Svojom mudrošcu stvorio Allah, dž. š.: On je Stvoritelj nerodnosti, a kada god odluci, On to može preobratiti u suprotno. I u kazivanju o Ibrahimu, a. s., desilo se tako: unatoc poodmaklim godinama i cinjenice da je njegova žena bila nerotkinja, Allah, dž. š., im je podario ucenog sina. Jedino je Allah, dž. š., Taj koji ubija, proživljuje i ostavlja u životu.
Allah, dž. š., nam je u Kur’anu saopcio jedan cudotvorni dogadaj i obavijestio nas da je Ibrahima, a. s., i njegovu ženu, za koje je bilo nemoguce da imaju potomstvo, obdario sinom. Sasvim je moguce da se u ovom ajetu nalazi i išaret na savremeno lijecenje nerodnosti i dostignuca u medicini. (Allah, dž. š., najbolje zna.)
Druge vijesti koje su izaslanici donijeli Ibrahimu, a. s.
Prva vijest koju su izaslanici donijeli Ibrahimu, a. s., bila je vijest o sinu. Što se tice druge, to je bila vijest o skorom uništenju nevjernickog naroda Lutova, a. s., koji je, poput Ibrahima, a. s., bio jedan od blagoslovljenih pejgambera. (Lut, a. s., je bio pejgamber, koji je živio u vrijeme kad i Ibrahim, a. s., na istom geografskom podrucju, i koji je svoj homoseksualni narod odvracao od te nastranosti i pozivao u vjeru u Allaha, dž. š. U drugom dijelu knjige detaljnije cemo govoriti o životu Luta, a.s.) Ovu vijest izaslanika Allah, dž. š., nam saopcava slijedecim rijecima:
“A šta vi hocete, o, izaslanici?” - upita Ibrahim. “Poslani smo narodu grješnom” - rekoše - “da sru-cimo na njih grumenje od ilovace, svako obilježeno u Gospodara tvoga za one koji su u razvratu svaku mjeru prešli.” (Az-Zariyat, 31-34)
Dijalog izmedu Ibrahima, a. s., i izaslanika se na slijedeci nacin navodi u Kur’anu:
I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše: “Mi cemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici.” “U njemu je Lut” - rece Ibrahim. - “Mi dobro znamo ko je u njemu” - rekoše oni - “mi cemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona ce ostati s onima koji ce kaznu iskusiti. (Al-’Ankabut, 31-32)
I pošto Ibrahima prode strah i dode mu radosna vijest, on se poce raspravljati sa Našim izaslanicima o narodu Lutovu; Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. “O Ibrahime, prodi se toga, naredenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih ce stici patnja, sigurno!” (Hud, 74-76)
Vijest o uništenju, koju su donijeli Allahovi izaslanici, u drugoj suri se navodi na slijedeci nacin:
“Mi smo poslani narodu navjernickom” - rekoše - “samo cemo svu Lutovu celjad spasiti, osim žene njegove, ona ce, odlucili smo, sa ostalima kaznu iskusiti.” (Al-Hidžr, 58-60)
Allah, dž. š., u Kur’anu kaže da nikada nece uništiti neku zajednicu u kojoj se nalaze vjernici i zato, putem Svojih meleka izaslanika, Allah, dž. š., obavještava Ibrahima i Luta, a. s., o tome šta trebaju raditi. Tako su oni napustili to podrucje i ucinili hidžru.
Ibrahimovi, a. s., sinovi: Ismail i Ishak, a. s.
Izaslanici koji su došli Ibrahimu, a. s., saopcili su mu radosnu vijest primanja dove koju je on, zapravo, ranije uputio Allahu, dž. š. Ta dova je bila Ibrahimovo traženje cestitog potomstva od Allaha, dž. š.:
“Gospodaru moj, daruj mi porod cestit!” (As-Saffat, 100)
Ibrahim je od Allaha, dž. š., zatražio cestitog evlada. Medutim, ako napravimo uvid u originalni tekst Kur’ana, vidjet cemo da Ibrahim, a. s., nije izrazito tražio svoje celjade, vec bilo kog cestitog muslimana koji ce, nakon njegove smrti, provoditi Allahovu vjeru. Da Ibrahim, a. s., nije bio u išcekivanju svog evlada, razumije se i iz odgovora kojeg je dao izaslanicima. Kada su mu izaslanici saopcili radosnu vijest o ‘‘ucenom sinu’’, on je odgovorio: “Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?” - rece on - “cime me radujete?” (Al-Hidžr, 54). Medutim, Allah, dž. š., je Ibrahimu, a. s., odlucio stvoriti vjernicki soj zato je, mudžizom, njegovu ostarjelu i nerodnu ženu ucinio pogodnom za radanje. A kao što smo istakli i u prethodnim poglavljima, ovu radosnu vijest dobio je putem izaslanika:
“I Mi smo ga obradovali djecakom blage naravi.” (As-Saffat, 101)
Ovaj primjer iz kazivanja o Ibrahimu, a. s., vidljiv je i u slucaju Zekerijja, a. s., koji je poticao od njegovog soja. Allah, dž. š., nas u Kur’anu na slijedeci nacin obavještava o Zekerijjaovoj dovi i o tome kako ga je obdario cestitim sinom:
Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rodaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i ucini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan.” “O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da ce ti se djecak roditi, ime ce mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” “Gospodaru moj,” - rece on - “kako cu imati sina kad mi je žena nerotkinja, a vec sam duboku starost doživio?” “Eto tako!” - rece. “Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’” (Maryam, 2-9)
I Zekerijja, a. s., je, kao i Ibrahim, od Allaha, dž. š., tražio cestitog nasljednika. Nikako se ne smije zaboraviti da, ukoliko Allah, dž. š., nekoga ne uputi na Pravi Put, onda mu niko drugi tu ne može pomoci. Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: “...Allah ukazuje na Pravi Put onome kome On hoce, i On dobro zna one koji ce Pravim Putem poci” (Al-Qasas, 56).
U ovom kontekstu, Allah, dž. š., nam navodi i primjer sina Nuhova, a. s. Ta osoba je sin blagoslovljenog pejgambera, kojeg je, njegovom iskrenošcu, saburom, pokornošcu i lijepim moralom, On ucinio uzorom covjecanstvu. Medutim, on se nije držao Pravog Puta na koji ga je pozivao Nuh, a. s., i bio je od nevjernika. Allah, dž. š., ga je, zajedno sa ostalim nevjernicima, uništio u potopu (Hud, 43).
Što se tice Ibrahima, a. s., Allah, dž. š., ga je obradovao cestitim evladima. U Kur’anu se saopcava da su ti blagoslovljeni robovi bili Ismail i Ishak, a. s., kojima je Allah, dž. š., ukazao cast vjerovjesnika. I oni su, dakle, kao i Ibrahim, a. s., svojom privrženošcu Allahu, dž. š., uzornim moralom i predanošcu, bili blagoslovljeni pejgamberi. U Kur’anu se na slijedeci nacin saopcava iskrena dova i zahvalnost koju je, nakon što je obradovan viješcu o Ishaku i Ismailu, Ibrahim, a. s., uputio Allahu, dž. š.:
“Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe.” (Ibrahim, 39)
Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava da je Ismail, a. s., bio “od onih dobrih” i da mu je dao “prednost nad svijetom ostalim”, a osim toga: on je ispunjavao dato obecanje i bio poslanik (Maryam, 54-55). Allah, dž. š., u Kur’anu cijelom covjecanstvu saopcava i to da je zadovoljan Ismailom, a. s.
Dok je još Ibrahim, a. s., bio u životu, Allah, dž. š., je Ishaku, a. s., podario Jakuba. Jakub, a. s., je, isto tako, bio vjernik, ko-jem je Allah, dž. š., ukazao cast pejgamberstvom. Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava da je Svojom milošcu obasuo ovog oda-branog roba (Yusuf, 6). Jakub, a. s., je blagoslovljeni insan, koji je posjedovao iskrenu vjeru u Allaha, dž. š., i koji se u Kur’anu (Sad, 46) hvali cinjenicom da mu je uvijek na umu bio buduci svijet. Allah, dž. š., nas na slijedeci nacin u Kur’anu obavještava o izuzetnim moralnim odlikama Ishaka i Jakuba, a. s.:
Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet; i oni su, zaista, u Nas od onih odabranih dobrih ljudi. (Sad, 46-47)
I poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih ucinismo dobrim, i ucinismo ih vjerovjesnicima da upucuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da cine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali. (Al-Anbiya’, 72-73)
I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i covjekom dobrim. (As-Saffat, 112)
Ibrahim, a. s., se u Kur’anu pohvaljuje time da se u svim svojim poslovima usmjeravao ka Allahu, dž. š., da Mu se iskreno i iz duše obracao dovom i da je bio odlucan i nepokolebljiv u svojoj vjeri u Allaha, dž. š. Ibrahimovo pokorno držanje naspram svih nevolja i poteškoca koje su ga snalazile uzor je svim vjernicima. A njegova dova u vezi sa sinovima ocit je pokazatelj te iskrenosti:
“Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Casnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato ucini da srca nekih ljudi ceznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” (Ibrahim, 37)
Veliku dobrotu nad Ibrahimom, a. s., i njegovim sojem Allah, dž. š., na slijedeci nacin istice u suri Yusuf:
I eto tako, Gospodar tvoj ce tebe odabrati, i tumacenju snova te nauciti, i milošcu Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, doista, sva zna i mudar je.” (Yusuf, 6)
U drugim ajetima Allah, dž. š., kaže o soju Ibrahima, a. s.:
I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sacuvali, a na onome ce, doista, jedan od onih dobrih biti. (Al-’Ankabut, 27)
I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Ja’kuba, sve u vjeri cvrstih i dalekovidnih. Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet; i oni su, zaista, u Nas od onih odabranih dobrih ljudi. (Sad, 45-47)
I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima ucinismo i darovasmo im svako dobro i ucinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani. (Maryam, 49-50)
Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava da je Ibrahimovu porodicu odabrao nad ostalim, da ih je podržao Knjigom i mudrošcu i da im je dao veliko carstvo:
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom. (Ali ‘Imran, 33)
Ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali. (An-Nisa’, 54)
Bit ce sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni ce biti na Pravome Putu.” To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hocemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajuci. (Al-An’am, 82-83)
I u naraštajima kasnijim mu spomen sacuvasmo: “Nek je u miru Ibrahim!” Eto tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik. (As-Saffat, 108-111)
Allah, dž. š., je Ibrahima, a. s., nagradio jednim lijepim, hajirli i cistim sojem. Dok je njegov narod bio neposlušan, ohol i ustrajan u nevjerovanju u Allaha, dž. š., sinovi Ibrahima, a. s., koje ce, kao nasljednike, ostaviti narodu, odabrani su kao pejgamberi:
I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo - a Nuha smo još prije uputili - i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna - eto, tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine. (Al-An’am, 84)
Ismail i Ishak, a. s., su, zajedno sa Ibrahimom, a. s., pozivali ljude u vjeru u Allaha, dž. š. Ismail i njegov otac Ibrahim, a. s., sagradili su svetu Kabu.
Ibrahimova, a. s., gradnja Kabe
Allah, dž. š., u Kur’anu kaže da je Ibrahim, a. s., sa svojim sinom Ismailom, a. s., sagradio Kabu. Kaba, koja se nalazi u arabijskom gradu Mekki, prvi je hram koji je izgraden kao mjesto jedino za molitvu Allahu, dž. š. Da se u Kabi, “prvom hramu sagradenom za ljude”, nalazi “mjesto na kome je stajao Ibrahim, a. s.” Allah, dž. š., saopcava slijedecim rijecima:
Prvi hram sagraden za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja ocevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko ude u nj treba biti siguran. Hodocastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogucnosti; a onaj koji nece da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (Ali ‘Imran, 96-97)
Zadatak izgradnje Kabe, koji mu je povjerio Allah, dž. š., Ibrahim, a. s., je izvršio zajedno sa svojim sinom Ismailom, a. s. Allah, dž. š., u Kur’anu saopcava da je na slijedeci nacin nadahnuo Ibrahima, a. s.:
I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: “Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i ocisti ovaj Hram Moj za one koji ce ga obilaziti, koji ce tu u blizini njegovoj stanovati, i koji ce molitvu obavljati i oglasi ljudima hadž!” - dolazit ce ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit ce iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u odredene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! (Al-Hadždž, 26-28)
Allah, dž. š., je Ibrahimu, a. s., naredio da ocisti Kabu. Kako god to može biti fizicko cišcenje, isto tako može biti i cišcenje u duhovnom znacenju. Prema tome, ovim ajetom nas Allah, dž. š., obavještava da je naredio i fizicko, a i duhovno (od necistoce širka i nevjernika, koji su se klanjali drugima mimo Allaha, dž. š.) cišcenje Kabe. U drugom ajetu Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava Ibrahimov i Ismailov, a. s., zadatak izgradnje Kabe:
I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve cuješ i sve znaš!” (Al-Baqara, 127)

Makam-i Ibrahim je mjesto na kome se nalazi kamen, koji je Ibrahim, a. s.,
koristio kao skelu prilikom gradnje Kabe
Dok su gradili Kabu, odnosno dok su vršili jedan fakticki posao i ibadet, Ibrahim i Ismail, a. s., su stalno cinili dovu Allahu, dž. š. Ugledajuci se u ovu lijepu odliku pejgambera, mi se o svakom pitanju možemo obratiti Allahu, dž. š., od Njega možemo tražiti pomoc, i kada obavljamo neki posao, možemo Ga hvaliti i velicati, pošto je , Allah,dž. š., Onaj koji zna i ono nejskrivenije kod covjeka,Koji ga u svakom trenutku cuje i vidi i Koji je obaviješten o svemu onome što cini. Vjernik zna da ce se Allah, dž. š., odazvati svim dovama i cinjenje dove doživljava kao nacin približavanja Allahu, dž. š. Ponekad neki ljudi misle da dovu mogu ciniti samo u odredeno vrijeme i na odredenom mjestu te je nastoje uobliciti odredenim klišeom. Medutim, dove pejgambera o kojima smo obaviješteni Kur’anom pokazuju nam da vjernik može ciniti dovu i kada je u nekom poslu, i kada leži, sjedi; uvijek i u svim prilikama se može obratiti Allahu, dž. š. Za to ne postoji nikakvo pravilo. Insan se u svakom trenutku može usmjeriti ka Allahu, dž. š., srcano Ga spominjati u svakom trenu i velicati Ga Njegovim najljepšim imenima.
Na kraju dova, koje su cinili prilikom izgradnje Kabe, Ibrahim i Ismail, a. s., su velicali Allaha, dž. š. Nakon što su izrazili ono što traže od Allaha, dž. š., oba pejgambera su Ga hvalili isticanjem da On sve cuje i sve zna. To, pak, pokazuje da je, i prilikom dova, lijepo Allaha, dž. š., spominjati i moliti Ga Njegovim svojstvima. Allah, dž. š., u jednom ajetu kaže slijedece:
Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskrecu Njegova imena - kako budu radili, onako ce biti kažnjeni! (Al-A’raf, 180)
Spominjuci Allaha, dž. š., isticanjem, poput pejgambera, Njegove velicine, da On sve vidi, cuje, da je svemoguc, da posjeduje mudrost i vlast, odlike su vjernika. U Kur’anu postoji niz ajeta u vezi sa dovama pejgambera, koji su pokazatelji i uputa vjernicima kako da se obracaju Allahu, dž. š.

Sveti kamen iz džamije hzr. Omera, za koji se vjeruje da je
ostatak iz vremena kada ju je Ibrahim, a. s., prvobitno sagradio
Ibrahimovo i Isamilovo iskušenje kurbanom
Jedan od dogadaja o kojima nas Allah, dž. š., obavještava u kazivanju o Ibrahimu, a. s., je slucaj kurbana. Ovo iskušenje kojem su bili izloženi Ibrahim, a. s., i njegov sin Ismail, a. s., na slijedeci nacin se istice u Kur’anu:
I Mi smo ga obradovali djecakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poce u poslu pomagati, Ibrahim rece: “O, sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” - “O, oce moj,” - rece - “onako kako ti se nareduje, postupi; vidjet ceš, ako Bog da, da cu sve izdržati.” I njih dvojica poslušaše, i kad ga on celom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: “O, Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagradujemo one koji dobra djela cine - to je, zaista, bilo pravo iskušenje!” - i kurbanom velikim ga iskupismo. (As-Saffat, 101-107)
U navedenim ajetima Allah, dž. š., nas obavještava o tome na kakvo iskušenje je stavio Ibrahima, a. s. Islamski alimi ove ajete generalno komentiraju na isti nacin. Ilustracije radi, poznati turski alim, Elmalili Hamdi Yazir, u svom djelu Kuran-i Kerim tefsiri, istice da je objava ono što je Ibrahim, a. s., vidio u snu, a da je izvršenje te objave naredba. Objašnjenje nastavka ajeta on iznosi na slijedeci nacin:
... On se nije usudio uciniti to nasilu. Prvo je, kako bi se posavjetovao o nacinu izvršenja, postavio pitanje o tome šta on misli, a time je, prvenstveno, htio da, povinovanjem, on postigne nagradu i sevap. Treba zamisliti koliko je intenzivan osjecaj saosjecanja u srcu oca, koji se, dok to saopcava, obraca sa: “O, sinko moj!” i koliko njime dominira ogromna ljubav prema Allahu, dž. š., i naloženom zadatku. (...) A njegov sin blage naravi, koji je znao da je to jedna Božanska naredba i da je Allah, dž. š., sa strpljivima: “O, oce moj,” - rece - “onako kako ti se nareduje, postupi; vidjet ceš, ako Bog da, da cu sve izdržati.5
U tefsiru Omera Nasuhi Bilmena ovo se iskušenje, kojem je bio izložen Ibrahim, a. s., i njegov sin, tumaci na slijedeci nacin:
I Ibrahim, a. s., a i njegov sin su, izvršenjem naredbe, pokazali predanost Allahu, dž. š., a Ibrahim, a. s., se našao u takvom stanju da je, radi klanja, svoga sina položio na jednu stranu lica. (...) Shvatajuci da je to od Boga dž.š., san, a time i naredba, on je uložio napore u cilju izvršenja te naredbe ispoljavajuci pri tome sabur i bespogovornu poslušnost Allahu, dž. š. Na kraju, Allah iskazuje Svoju milost, nareduje mu da, umjesto sina, zakolje hajvana i tako Ibrahima, a. s., spašava od jedne takve požrtvovanosti.6
Iz ajeta i njihovih tefsira se sasvim jasno vide Ibrahimova i Ismailova, a. s., srcana predanost, pokornost i privrženost Allahu, dž. š. Ovaj izuzetni moral je veoma lijep uzor, jedinstven vodic svima onima koji vjeruju u Allaha, dž. š. Zato bi, svi vjernici trebali slijediti njihov Put i prepoznavati se po pedantnosti izvršenja Allahovih naredbi, po svome nepopustljivom, strpljivom i pokornom karakteru naspram poteškoca ili nevolja. U nastavku sure As-Saffat Allah, dž. š., kaže slijedece:
I u naraštajima kasnijim mu spomen sacuvasmo: “Nek je u miru Ibrahim!” Eto tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik. (As-Saffat, 108-111)
U Kur’anu se nalazi niz ajeta koji govore o moralnim